Sad je na njima da s tom praksom nastave'. Ovom rečenicom sam završio, piše ne tribini jedan od njezinih vodećih analitičara Mac316, jednu ekstra pozitivnu analizu o Dinamovoj igri s Arsenalom, u vrijeme kada su svi, opravdano, bili pod dojmom pobjede nad jakim i slavnim supranikom. No, čak i onda, vrijedilo je spomenuti da sama pobjeda nad Arsenalom ne znači ništa ako se na nju ne vežu dobre igre i još neke pobjede, primarno nad Olympiacosom te nad suparnicima za vrh u domaćoj ligi. Bez želje da budem posebni pesimist, ako je i bilo takvog nastojanja kod Dinama konačni ishod je - čista nula. Bayern je očekivano neugodno išamarao Dinamo, a još jedna povijesna utakmica protiv Grka je izgubljena kako Dinamo to već najbolje zna, glupim golom, jalovom igrom i tapkanjem po ramenu da su 'bili bolji'. Naravno, u proteklih tri tjedna slavimo i povratak najpopularnije mantre Mamića i njegovih potrčka o famoznoj 'školi' koju treba Dinamo proći da bi dobivao protivnike kao Olympiacos, školi koja sada ulazi već u drugo deseteljeće trajanja, nije ni čudo da se Mamić uposređuje sa Zagrebačkim Sveučilištem sa tolikim trajanjem obrazovanja.

Sada se na sve nadovezao poraz sa Rijekom i padanje na treće mjesto ljestvice, nešto što je za Dinamo već dugo vremena nezamislivo. Za poraz od Kekove ekipe nije okrivljena škola ili sreća već je ovaj put presudio crveni karton, isti onakav kakav, po Mamiću i tatičarima, nije bio presudan da se pobijedi taj Arsenal i izbori jedina svjetla točka ove turobne i jadne sezone koju Dinamo igra. Treba jasno i glasno razjasniti nekoliko mitova o ovom Dinamu prije nego se analizira sadašnji trenutak. Prvo, Arsenal zaista je pobijeđen sretno više nego spretno. Uz crveni karton, to je bila i skoro pa jedina utakmica u kojoj se portugalska rupa Eduardo odlučio malo braniti pa je nešto i spašavao, a Arsene Wenger je maksimalno surađivao izvevši postavu kombiniranu od startera i rezervi. Drugo, Dinamo ne igra dobro, niti sada niti je u ijednom trenutku ove sezone to činio. U Ligu Prvaka se ušlo uz naklonost ždrijeba i velike probleme na terenu sa momčadima koje ne bi smjele biti ni blizu konkuriranju ovakvoj momčadi sa tolikim budžetom.

Treće, većina Dinamovih igrača stagnira ili nazaduje, uz iznimku Pjace i Pivarića nema igrača koji djeluju kao da podižu svoju igru, a najgore je stanje u veznom redu gdje eksperiment Ćorić ne daje plodova, a mediokriteti kojima je okružen jednostavno ne uspijevaju povezati igru pa se danas oko može zasuziti čak i za jednim Sammirom koji je imao ideju i kreaciju, a za neke igrače kao Machado ili Antolić je izgledao kao da ima i propeler u guzici. I konačno, četvrto, najvažnije, unatoč svim objašnjenjima predsjednika i sportskog diretktora, ova momčad je ponovno slagana tržišnim principima, a ne sportskim. I ja bih prodao Jozu Šimunovića za te novce, pa i manje, ali ne smije se dogoditi da se usred sezone prodaje stoper ako ih ionako imaš malo, to jest, većina ih je aut sa ozljedom, a da ne dovedeš zamjenu. Mamići su se po stoti puta polakomili za novcima, a nisu znali ili htjeli razmišljati o sportskoj politiici i nadmojestiti izgubljeni kotačić pa sada, u najbitnijim utakmicama imaju situaciju da im stopera igra za to neobučeni Goncalo, a jedina stoperska rezerva je bek Musa.

Sa svim tim mitovima urušenima, Dinamo je istrčao na noge Rijeci koja se, za razliku od Modrih, solidno podiže kako sezona ide dalje, što je primarna zasluga toga što na klupi imaju kvalificiranog trenera koji zna kako s momčadi. Rijeka je namirisala krv, mogućnost prestizanja Dinama i došla je odigrati jednu ratničku, kompetitivnu utakmicu kakva i priliči derbiju koji odlučuje o poretku na ljestvici, koji nudi mogućnost jednog moralnog zamaha koji vrijedi više od tri boda. Iako su došli u nekakvo 'bogečko' početno vodstvo, Dinamo nije bio niti fizički niti mentalno spreman za ovakav derbi, igrači izgledaju potrošeno iako je tek listopad, spuštanje na zemlju od Olympiacosa je djelovalo pogubno na onaj elan koji je dala pobjeda nad Arsenalom i modri igrači nisu u niti jednom trenutku izgledali kao da igraju derbi, ličili su na ono na što stalno liče, na skupinu igrača koji odrađuju posao i misle da se na domaćim terenima sve mora samo od sebe posložiti. Najgore od svega je što tako misli i trener i stoga misli da je svejedno kako se momčad posloži i koje igrače na koje pozicije postavi.

Nakon što su ostali sa igračem manje nije bilo nikakvog načina da troma i jednostavno loša obrana sačinjena od prosječnog Matela, nekvalificiranih stopera Muse i Goncala te defenzivno ograničenog Pivarića odbije napade pokretne napadačke linije bez pravog napadača kao one Rijekine. Tomasov, Sharbini, Bezjak i Moises su igrači koji tehnikom i individualnim potezima osvajaju teren i grade napade, nema potrebe za napucavanjem i preskakanjem igre, a iako to nije rezultiralo sa puno prilika, Rijeka je sabila Dinamo pred njihov gol i bilo je samo pitanje kada i gdje će se ponešto otvoriti. Otvorilo se, uz svesrdnu pomoć Ježine koji je solidno odglumio Eduarda i još jednom potvrdio potpunu pomrčinu u selekciji momčadi koja nema golmana i stopere na razini europskih ambicija kakve klub reklamira.

Ukoliko 'kuhinja' ne odradi svoje, Dinamo je u velikim problemima u prvenstvu, a Liga Prvaka je ionako prekrižena priča nakon poraza u utakmici koja se 'ne smije izgubiti'. Ukoliko sprega Mamić-Šuker-Širić ne proradi punom čarolijom i ne zaustavi Hajduk i Rijeku, a pogura Dinamo, moglo bi se dogoditi da modri dodatno zaostanu jer, ruku na srce, Dinamo u ovom trenutku nema niti igru niti igrače da se smatra favoritom u Splitu na Parku Mladeži. Bez gotovo cijele obrane, bez Ademija koji je za tu obranu ključan i bez pouzdanog golmana, Dinamo je ranjiva momčad koju ekipe kao Rijeka mogu nadjačati, a ekipe kao Split, u najmanju ruku, mogu ograničiti na mršavi bod. S druge strane, bez europskih obaveza, sa puno čišćom zdravstvenom slikom i nemjerljivo boljim atmosferama, Hajduk i Rijeka imaju puno više šansi nastaviti sa uspjesima u prosječnoj domaćoj ligi. Pobjednik njihovog nastupajućeg derbija će moguće imati veliku prednost pred Dinamom koja se ne može nadoknaditi do zimske stanke, a zaostatak preko zime bi morao dosta poremetiti Mamićeve planove koji sigurno nisu uključivali neplanirane kupovine i jačanje momčadi na zimu, prije da je planirao daljnje prodaje jer je mislio da će naslov već biti čekiran.

Sumirano, sa više od mjesec dana otklona od 'maestralne' pobjede nad Arsenalom, Dinamo se nije pomaknuo s mjesta niit pedalj, klasično malograđanski su se uljuljali na slavlju samih sebe zbog pobjede, a nisu niti mislili niti radili na vlastitom napretku i nadgradnji tog uspjeha. To je dovelo do toga da su mjesec dana kasnije praktički ispali iz Europe, izgubili primat u prvenstvu i izgubili atmosferu koju su mukotrpno i očajno tražili godinama. Ono malo igrača koji nisu po ambulantama ili na dopinškim kontrolama igra neprepoznatljivo, obrana se doima slabijom nego ikada, a definitivno je najtanja kadrom, a trener sve češće počinje žalopojke o sucima i traženje alibija u drugima. Može netko reći da je za sve kriv Eduardo, sudac, Taravel, sreća, ali ništa ne može sakriti hladnu činjenicu da kod Dinama i dalje nema napretka, nakon deset i više godina priča o dominaciji, europskim proljećima i sličnom, radi se još uvijek samo o klubu koji služi kao obična trafika, privatnoj prčiji jedne obitelji koja odradi onoliko koliko treba da sebe zadovolji, ali nema pojma kako napraviti iskorak na sljedeću razinu, razinu na koju je Dinamo, po ulaganjima, količini naslova, igračkim imenima, odavno morao doći.