Topnici su od otvaranja ovog velebnog stadiona odigrali 31 domaću utakmicu u europskim natjecanjima s protivnicima izvan top pet najjačih liga i pritom izgubili samo jednu, vodeći se Danteovim stihom: 'Svi vi koji ulazite - ostavite svaku nadu.' Talijanski trener stoga je imao vatreno krštenje na klupi Dinama, a navijači hrvatskog prvaka željno su iščekivali vidjeti što se radilo na pripremama u Turskoj i kako će nekadašnja Zlatna lopta posložiti ove jeseni ošamućenog prvaka za prvu ovogodišnju (europsku) utakmicu.

Na tragu Nenada Bjelice

Talijanski debitant postavio je Dinamo u formaciji koju smo ove godine već viđali u europskim utakmicama kluba pod trenerom Nenadom Bjelicom, s trojicom u zadnjoj liniji, dva bočna igrača, četvoricom veznjaka i centralnim isturenim napadačem. I dok je Bjelica četvoricu u veznom redu u Ligi prvaka s jačim protivnicima najčešće postavio u romb s Mišićem, kao jedinim osiguračem ispred obrambene linije, Cannavaro se protiv Arsenala odlučio za formaciju 5-4-1 u fazi obrane sa Stojkovićem desno i Baturinom lijevo te Ademijem i Rogom u centrali.

U trenucima posjeda lopte Dinamo je stajao u visokim formacijama 3-4-3 i 3-4-2-1 s Kulenovićem kao centralnom figurom u pokušaju preskakanja igre i dugim (uglavnom netočnim) loptama. Nekako je ostao dojam da je Dinamo olako odustao od pas igre i tehničkog nadmetanja sa superiornim protivnikom te da je Cannavaro odlučio igrati na duge lopte u namjeri da se Topnike ulovi u obrambenom deficitu i pokuša im se rastegnuti linije presinga. Naime trojica domaćih napadača te Odegaard i Rice bili su vrlo aktivni u pritisku, pa je Dinamo dugim loptama svojih stopera na Kulenovića te gusto postavljenim veznjacima oko njega nastojao kroz osvojeni skok i 'drugu' loptu ugroziti Topnike te anulirati njihov visok i agresivan presing, ali Kiwior i Gabriel odnijeli su gotovo sve duele ispred modrog napadača i lako započinjali nove domaće napade, tjerajući Dinamo da većinu prvog poluvremena trči bez posjeda.

Ofenzivno neambiciozan Dinamo

U početnih 20-ak minuta utakmice Arsenal je imao poveći posjed lopte iz dva bitna razloga. Prvo, iako nominalno u formaciji 4-3-3, Topnici su otvarali igru s trojkom Timber-Kiwior-Gabriel, a 'na papiru' lijevi bek Zinčenko pridruživao se Jorginhu u sredini terena, što im je omogućilo brojčanu prednost pet protiv tri u izgradnji napada (tri stopera i dva vezna protiv Kulenovića, Baturine i Stojkovića) te stabilnost u posjedu kroz trokut dodavanja. Drugo, Dinamo je startao vrlo plašljivo s obrambenom linijom zgusnutom na 20-ak metara od svoga gola i čak petoricom igrača u zadnjoj liniji, na što su se nadovezali manjak igrača u sredini terena, veća količina trčanja i pokrivanja u sredini terena te posljedično – manjak agresivnosti u duelima i borbama za tzv. drugu loptu.

Dijelom je to i zasluga Arsenala, jer Arteta je visoko podignuo krila Martinellija i Sterlinga, prisiljavajući Dinamo da se brani u 'liniji pet' s bočnim igračima Ristovskim i Pierre-Gabrielom, prisiljenim igrati jedan na jedan s bržim i tehnički potkovani(ji)m suparnicima. Posebnu pomutnju u Dinamovoj obrani radili su veznjaci Rice (više) i Odegaard (manje) ubacivanjem iz drugog plana te traženjem suradnje s krilima i isturenim Havertzom. Kako su im leđa držali Jorginho i Zinčenko, obojica su većinu utakmice igrali kao polušpice i pritom stvarali nered u Dinamovoj obrambenoj formaciji.

Upravo je tako Arsenal došao do prednosti već u drugoj minuti utakmice: Martinelli je lako prošao Ristovskog jedan na jedan te ubacio za Havertza, pa je on - sam i neometan - odigrao povratnu loptu za isto tako samog (?!) Ricea, a koji je potom elegantno iz poluvoleja poentirao za 1:0. Gotovo je nevjerojatno to da se Dinamo usko branio s tri stopera, dva bočna i dva vezna, a da su sva tri pogotka Arsenalovi igrači postigli iz srca šesnaesterca jer su zbog manjka markiranja imali dovoljno vremena da poentiraju. Dinamo je platio danak manjku kvalitete i znanja u osnovnom obrambenom postavljanju svojih stopera i veznjaka u centaršutovima s bočnih pozicija (prvi i treći gol) i poludistance (drugi gol) te izostanku agresivnosti i markiranja u svom kaznenom prostoru.

Nakon 20-ak minuta igre, što zbog slabog i ofenzivno neambicioznog Dinama, što zbog Arsenalovog osjećaja nadmoći, Topnici su spustili tempo igre i uglavnom držali posjed bez izrazitih šansi, ali i previše samouvjereno ušli u seriju nekontroliranih driblinga u fazi otvaranja igre te tako dali Dinamu šansu da prodiše sredinom prvog dijela i uđe u nekoliko (polu)šansi (Pierre-Gabriel, Stojković). Dojam je da je to više posljedica puštanja noge s papučice gasa Artetinih igrača nego kvalitete Dinama, pa je modri klub na poluvrijeme otišao s prihvatljivih minus jedan.

Mišić opet pokazao koliko je bitan

Drugo poluvrijeme bila je preslika prvog sa zgusnutom Dinamovom obrambenom formacijom 5-4-1 na 25-30 metara od svog gola te proaktivnim Arsenalom u posjedu te u potrazi za drugim pogotkom koji bi riješio utakmicu. Oko 60. minute Arteta je uveo Parteyja i iznimno hitrog Nwanerija, a Cannavaro Mišića i Kačavendu umjesto umornih (Rog) i kartonom opterećenih (Ademi) modrih veznjaka.

Mišić je inače izrazito bitna figura u modroj geometriji izgradnje napada jer kombinacijom kratkih i dugih dodavanja izvanredno dirigira usporavanjem i ubrzavanjem igre, ali zbog tek zaliječene ozljede i dva mjeseca neigranja bilo je iluzorno očekivati da će se uspjeti nametnuti nadmoćnijem i pokretljivijem suparniku. Ipak, i takav Mišić, uz pomoć Kačavende te Baturine/Stojkovića (sredinom poluvremena) i Hoxhe/Pjace (krajem utakmice), uspio je u nekoliko navrata osigurati posjed, razviti Dinamov napad i pružiti predah modroj obrani od naleta domaćih igrača. Međutim razlika u kvaliteti je očigledna i Arsenal se uspješno obranio od svih pokušaja dinamovaca, a s dva centaršuta s lijeve strane (Martinelli, Trossard) uspio je mirno privesti utakmicu kraju.

Istra kao utakmice istine

Iako ne treba kukati zbog izgubljenih bodova, teško je prihvatiti to da ovakav Dinamo nije bio u stanju složiti jednu-dvije smislene napadačke akcije po poluvremenu, osim onih koje su proizašle iz individualnih pogrešaka Artetinih, nekad pretjerano samouvjerenih, obrambenih igrača.

Doista je teško zaključiti koji je bio Cannavarov plan igre u fazi napada te koja je bila inicijalna ideja da ugroze Topnike. Uz niz tehnički potkovanih, vižljastih i agilnih igrača poput Roga, Stojkovića, Pjace, Kačavende i Baturine, možda se više trebalo težiti igri i tehničkom nadmetanju s, iako moćnim, ipak ozljedama i formom opterećenim Arsenalom. Jer na koncu, poraz 3:0 još više može boljeti Cannavara kada se pogleda utakmica u cjelini - bez pravog udarca u okvir i kreirane šanse.

Prvi pravi test bit će mu subotnja domaća utakmica s Istrom i tek tada moći ćemo vidjeti kakvu filozofiju igre preferira proslavljeni talijanski trener, s kojim principima u fazi obrane i fazi napada, jer - ruku na srce - Arsenal je bez obzira na slab Dinamo na Emiratesu ipak barem dva koplja iznad njega i hrvatskom prvaku se u svim elementima nogometne igre bilo teško nametnuti. Za Talijana je nužno otvoriti proljetni dio prvenstva dobrom ofenzivnom igrom i tri boda protiv rekonstruirane Istre (povratak Gonzala Garcije), što bi bio kakav-takav zalog za optimizam za srijedu i odlučujuće zadnje kolo ovogodišnje Lige prvaka protiv Milana.