Prije nego što je u Arnstadtu Blanka Vlašić preskočila 206 centimetra i postavila novi hrvatski dvoranski rekord, najbolja hrvatska atletičarka je imala neobičan san.

'U snu sam se pripremala za skakanje u Splitu. Nakon što sam to jutro napustila frizera negdje u centru grada ( ?! ) , shvatila sam da imam jako malo vremena da se vratim kući i na miru pripremim. To možda i ne bi bio toliki problem da nisam bila potpuno bosa i da nije baš u tom trenutku počela padati kišica. I tako ja trčim kao luda, a na podu prepuno komadića stakla koje pokušavam zaobići. U jednom trenutku stanem i shvatim da nema smisla uzalud trošiti energiju i da bih mogla pozvati taksi. No, taksist nije znao gdje se nalazi ulica u kojoj sam ga čekala, pa sam imala vremena upasti u još malo nevolja,' piše Blanka te nastavlja.

'Čekam tako svoj prijevoz, kad čujem neko režanje iz leđa. Inače ne volim vidjeti pse bez uzice, imala sam neugodnih iskustava na Marjanu. A ovaj nije imao namjeru da me poštedi. Nekako sam se ipak othrvala, možda sam ga i udarila, a on se u trenutku pretvorio u čovjeka. Ležao je na tlu, u nesvijesti, pa sam mu priskočila u pomoć. Kad je došao k sebi rekao mi je da je sve u redu, ali da ima jaku aritmiju i da bi li mu mogla izmasirati srce da se vrati u normalu. Inače sam u srednjoj naučila sve o postupcima reanimacije... U međuvremenu je stigao taksi, pa sam s olakšanjem dala vozaču adresu svog stana. Ali ne!! Gospodin, osim što je vozio 20km na sat, me ostavio na pola puta objašnjavajući mi da jednostavno 'ne pokriva' cijeli grad. Sva sreća da sam odmah naišla na ženu koja je vozila rikšu. Bolje ikakav nego nikakav prijevoz. Na žalost, nije se ni ona iskazala kao najpouzdaniji prijevoznik budući da je, umjesto da hoda ili trči, skakutala na jednoj nozi. Već sam se bila preznojila od muke, moleći je da požuri, kad sam začula budilicu.'

Na kraju svoga teksta Blanka je izvukla zaključak da što su snovi stresniji, da na natjecanjima ostvaruje bolji rezultat.