PORTRET RUKOMETNOG IZBORNIKA

Bolje da Babića pamtimo po medaljama nego po izjavama o Bogu

15.01.2017 u 12:25

Bionic
Reading

Na izborničku je poziciju stigao na preporuku jednog od najboljih rukometaša svih vremena Ivana Balića. Na prvom je natjecanju osvojio medalju, ali i podijelio javnost zbog izjava o svom 'prijatelju Isusu'. Onda je kiksao u Brazilu, pa podnio ostavku... I sad opet vodi hrvatske rukometaše na SP-u u Francuskoj...

Izbornik hrvatskih rukometaša Željko Babić (45) živopisan je lik. U trenutku kad je imenovan izbornikom, u veljači 2015. godine, široj je javnosti bio potpuno nepoznat. Istina, cijeli je život Babić u rukometu, doslovno ga živi i živi za njega, no njegov je izbor bio poprilično iznenađenje jer je u tom trenutku kao jedan od glavnih kandidata za klupu Hrvatske slovio iskusni Zvonimir Noka Serdarušić...

No Babića je čelnicima HRS-a predložio Ivano Balić i oni su njegovu sugestiju prihvatili. Vrijeme će pokazati koliko je Balićeva vizija hrvatskog rukometa s Babićem na čelu ispravna, no treba istaknuti kako je izabran da odradi ciklus do 2018. godine i Europskog prvenstva koje će se odigrati u Hrvatskoj.

Željko Babić rođen je 1972. godine u Vlaki kod Opuzena. U rukometu je doslovce cijeli život. Igrao je za Opuzen, Metković, a u Zagreb je došao 1988. godine kao izuzetno nadareno desno krilo. Sa Zagrebom je Babić osvojio prvenstvo i Kup Jugoslavije, potom tri prvenstva i tri Kupa Hrvatske, dvaput je sa Zagrebom osvajao Ligu prvaka (1992. i 1993.), pa europski rukometni Superkup (1993.)... Igrao je potom i u Italiji gdje se zbližio s Linom Červarom, a 1996. godine u posljednji je tren otpao s popisa putnika na Olimpijske igre u Atlanti gdje su rukometaši osvojili zlato. Ispred njega su tada ipak bili Irfan Pipe Smajlagić i Vlado Šujster...

Trenersku je karijeru započeo u Metkoviću, vodio je tamo Ivana Balića i Slavka Golužu, radio je potom u Sloveniji i Splitu, a u stručni stožer reprezentacije ga je kao jednog od pomoćnika uveo Lino Červar. Bio je pomoćnik i Slavku Goluži (zajedno su osvojili tri bronce - na EP-u 2012., na OI-ju u Londonu 2012, te na SP-u 2013.), a radio je i kao trener u Zagrebu te u rukometnoj Akademiji Balić-Metličić. Početkom 2013. prihvatio je poziv bjeloruskog Meškov Bresta. Napravio je tamo Babić pravu malu rukometnu renesansu, dvaput je igrao finale SEHA lige, dvaput je osvojio bjelorusko prvenstvo i kup, a igrao je i Ligu prvaka.

U rukometnom krugovima Željka Babića tih su godina prozvali 'rukometni Guardiola'. Ne samo zbog sličnog izgleda nego i zato što je na klupi uvijek u odijelu. A on je komotno mogao ostati i raditi u klubu, Bjelorusi plaćaju izdašno, ali poziv da preuzme hrvatsku reprezentaciju Babić jednostavno nije mogao odbiti...

A Babić je s reprezentacijom krenuo sjajno, za pomoćnika je imenovao Peru Metličića i za početak osigurao nastup na EP-u u Poljskoj. Tu je hrvatska javnost imala priliku upoznati Babićevu 'drugu stranu'... Prvo, Babić je umirovio dotadašnjeg 'senatora' i kapetana Igora Vorija, na golu je zasjao Ivan Stevanović, a važne uloge u igri reprezentacije dobili su Slišković, Mamić..., dok je Domagoj Duvnjak 'krvario' u obrani, a 'hladio se' u napadu. Na EP je reprezentacija ispraćena s popriličnom skepsom, na startu baš i nismo briljirali, ali kasnije smo pregazili Francuze, da bi potom napravili 'čudo u Krakovu'! A tu su počeli i Babićevi 'problemi'...

Dakle, nitko nije vjerovao da Hrvatska može pobijediti domaćina Poljsku s 11 golova razlike i tako osigurati borbu za medalje. No, dogodilo se 'čudo u Krakovu', doslovno smo razbili Poljake s 14 razlike (37:23), a Babić je nakon utakmice euforično izjavio
'Nisam vjerovao u čudo, ali želim pobijediti u svakom susretu. No, moram reći ono što osjećam, ovo je čudo iz Međugorja. Zahvaljujem svom prijatelju Isusu i njegovom prijatelju Zlatku, i neka mi oprosti moju slabu vjeru', euforično je sipao Babić u televizijske kamere i nastavio:
'Ne treba se kladiti protiv Isusa i gospe Međugorske, nikada.'

I tu ga je senzacija gladna hrvatska javnost dočekala 'na nož'... Izletio se Babić s malo previše 'vjerskih detalja', a premalo 'rukometnih pojedinosti'. Jedva su ga dočekali jer nešto se kritizirati moralo, a njegov je govor bio idealan materijal! Realno, Babić kao praktični vjernik nije mislio ništa loše. Dapače, odlučio je svoju sreću nakon takve senzacionalne utakmice koja se odigra jednom u životu podijeliti sa svima. I tu je pogriješio, jer na kraju se nažalost više se pričalo o 'Babiću, Isusu i njegovu prijatelju Zlatku' nego o brončanojmedalji koju smo osvojili na tom EP-u i automatski osigurali plasman na SP u Francuskoj 2017. Jedna nam je medalja donijela toliko puno...

Tada je Babić otkrio kako je veliki vjernik, brat Ivica svećenik je u Župi Svetog Duha u Vrbanju na Hvaru gdje Željko često odlazi meditirati, a redovito pohodi i Međugorje. Nekima ni to nije bilo dovoljno i određeni su mu mediji i dalje prebacivali 'previše vjere', doslovce ga prozivali čudakom, pa nije ni čudo što neko vrijeme Babić baš i nije bio voljan komunicirati s javnošću.

Uslijedile su uspješne kvalifikacije za Olimpijske igre u Rio de Janeiru, a potom i rezultatski debakl na samim Igrama. U Riju je hrvatska rukometna reprezentacija izgubila od Katara, mučila se s Argentinom, pa pobijedila Francusku i Dansku (kasnije finaliste!). A onda smo 'zapeli' u četvrtfinalu, izgubili od Poljaka koje smo prije samo nekoliko mjeseci razbili 14 golova razlike!? Kući smo se vratili bez medalje, s previše neodgovorenih pitanja i sumnji

Javnost i mediji ponovno su, sada opravdano, opleli po Babiću koji se, kao izbornik koji nije ostvario uspjeh na Olimpijskim igrama, našao na udaru. A dojam je da baš i ne zna s medijima... Pokazalo se to nakon što se odlučio na drastičan potez po povratku s Olimpijskih igara. Podnio je Željko Babić neopozivu ostavku, ne toliko zbog neuspjeha na Igrama, već jer je 'osjetio nepovjerenje u javnosti'! Reprezentacija je bez izbornika bila samo mjesec dana, a potom je u listopadu 2016. imenovan novi/stari izbornik - Željko Babić! I ponovno je presudan glas bio onaj Ivana Balića koji je kao glavni koordinator svih reprezentacija HRS-a odlučio - u dogovoru s čelnicima Saveza i neizostavnim Zoranom Gobcem - da se Babićeva neopoziva ostavka - ne prihvaća!

I tako, Hrvatska i dalje ima istog rukometnog izbornika, Željko Babić dobio je novu priliku. Realno, njegova stručnost i znanje nisu upitni, dapače, Babić 24 sata na dan živi rukomet o kojemu zna doslovno sve. Iskustvo koje mu je očito nedostajalo sada je sakupio, neke je stvari nakon kiksa na Olimpijskim igrama valjda naučio, pa pogreške iz Rio de Janeira neće ponavljati na SP-u u Francuskoj. Još ako nas zaobiđu ozljede i 'pomazi' raspored... O medalji je još rano snivati, no Hrvatska je uvijek u najužem krugu favorita. Babić je okupio i najavio 'novu Hrvatsku', bržu, agresivniju, efikasniju... Nadajmo se da će uspjeti, za dobrobit hrvatskog rukometa!