I prije utakmice s Lihtenštajnom znali smo da takav ogled usred kolovoza, a uoči gostovanja u Srbiji ima vrlo malo smisla i da će teško ponuditi bilo kakve odgovore na goruća pitanja u hrvatskoj reprezentaciji. Očekivali smo, međutim, laganu pobjedu i atraktivne poteze za mazanje očiju prije nastavka kvalifikacijskog ciklusa – nešto, možda, poput one utakmice protiv (neusporedivo jače) Južne Koreje u veljači.

A ono što smo dobili je teško izborena pobjeda i mučenje sa suparnikom iz zemlje u kojoj djeluje sedam nogometnih klubova, jedine u Europi koja nema ni svoju ligu. Poslije utakmice u Vaduzu postojeća pitanja postala su još ozbiljnija, pojavila su se možda i neka nova, a strepnja u mogućnosti ove momčadi pod vodstvom Igora Štimca samo je još narasla.

Netko će možda kritizirati igrače zbog 'nedovoljnog truda' ili 'neozbiljnog pristupa' – ali ako se željelo da bude drugačije, onda im je trebalo dati ozbiljnijeg suparnika protiv kojeg bi se morali više potruditi. No to očito nije bila ni namjera – ideja je bila napucati nekakve 'planinare' te podići samopouzdanje momčadi i poljuljanu vjeru javnosti.

Iako Lihtenštajn uopće nije postavio nikakav bunker, nego se suludo otvarao i pritom vrlo često kardinalno griješio u predaji lopte, Hrvatska mu nije stvorila jako puno prilika (izbornik spominje 15-16 šansi, kao da je gledao neku drugu utakmicu...), a njena terenska premoć većinom je bila jalova. I ne samo to, domaći su u više navrata ozbiljno zaprijetili, a naši su se par puta u tim situacijama i propisno osramotili – kao, primjerice, kod prvog gola, koji je došao vrlo lako i jeftino. Istina je da smo pobijedili tek kad su domaći fizički pali u posljednjoj četvrtini utakmice, a u igru ušli naši novi igrači željni dokazivanja.

Još je jedan problem s prebacivanjem krivnje na igrače, čemu je izbornik u više navrata bio izrazito sklon – ali se barem ovaj put od toga suzdržao. Ta je osobina tipična za nogometne kulture siromašne stručnjacima: puno je lakše reći da neki igrač nije 'kvalitetno reagirao' ili da je bio 'indisponiran' nego priznati da se možda pogriješilo u postavljanju igre. Jer – ako je igrač bio takav, nije li krivnja (i) na treneru koji ga je takvog postavio u momčad? Tko bi trebao pripremiti igrače taktički i psihički, organizirati ih i motivirati? Nije li to u osnovnom opisu posla trenera? Naravno da jest.

No kad momčad odigrao ovako kako je odigrala Hrvatska protiv Lihtenštajna, onda samo i možemo nabrojati one koji su bili dobri, one čiji je nastup bio prosječan i one koji su odigrali loše. Jer od prave momčadske igre tu nije bilo ništa.

Lako bi bilo da je to slučaj samo s ovom, posve nevažnom utakmicom. Ali nedostatak bilo kakve ozbiljne ideje, organizacije – bilo defenzivne, bilo ofenzivne – kronična je boljka Štimčeve Hrvatske u kojoj se sve svodi na individualne poteze. Istina je da je izbornicima danas teško organizirati momčad i stvoriti igru, jer na raspolaganju imaju vrlo malo vremena s igračima. No baš je sposobnost da i u takvim uvjetima nešto naprave ono što izdvaja dobre trenere od prosječnih i loših. Igor Štimac nije dosad uspio postaviti ni osnovne konture igre.

Insistiranje na sustavu 4-4-2 za kojeg nemamo odgovarajuće igrače (ni prava krila, ni moćne veznjake koji se energijom i trkom mogu suprotstaviti suparničkom čovjeku više u sredini te još biti ključni za kreaciju) donijelo nam je igru u kojoj uvijek na nekom dijelu terena imamo ili igrača manje ili rupu. Izostavljanje pravog defenzivnog veznog donosi nam konstantne probleme sa suparničkim protunapadima s kojima se izuzetno teško nosimo, kao i previše konzervativnu igru veznih kreativaca. Puno je previše prostora između linija, tranzicija ide sporo ili nikako.

A izbornik i dalje misli da su glavni problemi lijevi bok i slaba realizacija. Prvo, možemo tražiti rješenje za lijevog braniča koliko god hoćemo – ekstrakvalitetnog igrača na toj poziciji jednostavno nemamo, nemaju ga ni mnoge druge jake reprezentacije. Drugo, realizacija ne ovisi samo o napadačima i nije istina da stvaramo puno izglednih prilika. Kvalitetne ekipe u završnicu dolaze s po 5-6 igrača, bez obzira imale u sastavu trojicu, dvojicu, jednog ili nijednog napadača po vokaciji.

U početku kvalifikacija još je bilo donekle bolje, barem na mahove i nakon što se Štimac velikim dijelom bio vratio Bilićevim temeljima koje je momčad mogla rekonstruirati barem 'po sjećanju'. No nakon što je sa sebe skinula psihološki teret koji je donosio susret sa Srbijom, sve je gore i gore... Bilo je to vidljivo već i u drugom poluvremenu maksimirskog ogleda s Mihajlovićevim Orlovima, kad smo praktično spašavali živu glavu; protiv Walesa smo se spasili na sreću i na silu, Škotska nas je pobijedila zasluženo, a Portugal posve rutinski i s pola snage, a ovo sinoć u Vaduzu bilo je već prilično mučno za gledati.

Hrvatska je, čini se, na sigurnom putu prema porazu od Srbije, koliko god loše izgledala reprezentacija 'najdražeg' nam suparnika. Ne bi to bila nikakva tragedija, jer trebalo bi se dogoditi čudo da Vatreni na kraju ipak ne dođu do dodatnih kvalifikacija, ali... Ne treba objašnjavati zašto bi taj poraz za mnoge bio bolniji od ijednog drugog. Mora li nam se zaista baš dogoditi takva šamarčina da svi zajedno definitivno shvatimo kako ovo što Štimac (ne) radi vodi ravno u propast?