Unatoč velikom optimizmu, Miroslav Ćiro Blažević ipak sa svojim 'kineskim sinovima' nije uspio pored Omana dohvatiti Olimpijske igre iduće godine u Londonu. Poraz u Šangaju od 0:1, pa i poraz nakon produžetaka na gostovanju, onemogućio mu je ostvarenje sna.

Poraz u Sultanatu pogotovo ga je pogodio jer je njegova reprezentacija imala 1:0 i pogodak u posljednjim minutama utakmice, no suci su ga poništili zbog navodnog zaleđa. Jasno, Blaževića nitko ne može uvjeriti da je to bila ispravna sudačka odluka, pa otuda i prilična doza nervoze, čak pomalo i depresije.

Nakon prespavane noći, kako komentirate poraz od Omana?
Toliko mi je žao da vam ne mogu ni opisati. I dalje mislim da je Kina bolja momčad i da smo se trebali kvalificirati u London 2012, no onaj poništeni gol u posljednjim sekundama utakmice, on je ključ svega. Još uvijek ne mogu vjerovati da nam je taj papak od suca poništio čisti gol. Zabili smo iz slobodnog udarca, a on je svirao zaleđe. Pa gdje toga ima?

Razgovarali smo uoči vašeg povratka u Kinu i tada ste bili izrazito optimistični. Gdje je pošlo po zlu? Čak ste i u Šangaju izgubili sa 0:1.
U Šangaju je Oman odigrao briljantno i zaista ih nikako nismo mogli dobiti. No u Sultanatu je bila druga priča. Moji su igrači odigrali jako dobro, no što nam to vrijedi kad smo grubo i bezobrazno pokradeni. Nikad neću zaboraviti tu nepravdu.

Shvaćate li osobno taj poraz ili je sve ipak stvar spleta okolnosti i (ne)sreće?
Naravno da sve shvaćam osobno. Kakva sreća, kakva crna sreća kad sam pokraden! Svaki čovjek sam zaslužuje svoju sreću, a ja sam napravio apsolutno sve u pripremi utakmice i to smo morali dobiti. Jasno, ja sam kao trener najodgovorniji za neuspjeh bez obzira na suce i okolnosti, ali tješim se da je cijela Kina uz mene, svi su vidjeli kako smo nepravedno izbačeni s Olimpijskih igara. Dragi prijatelju, to mi je najgori poraz u životu i nikad ga neću zaboraviti.

Zaista mislite da je to takav debakl? Toliko Vas je poraz pogodio?
Utakmice protiv Omana su bile dvije najvažnije utakmice u mom životu, a ja sam obje izgubio. Što uopće više reći?

Što ste rekli svojim igračima nakon poraza? Pretpostavljamo da je bila grobna tišina u svlačionici?
U svlačionici je bilo kao na sprovodu. Strašno! Rekao sam igračima da sam ponosan na njih, da su oni moji heroji i da im baš ništa ne zamjeram. Dečki su odigrali najbolje što mogu, pobijedili su utakmicu, no ipak nisu dohvatili London 2012.

Porazom od Omana završen je i vaš posao s Kineskom U-23 reprezentacijom. Žalite li za ičime osim za porazom?
Mogu samo ponoviti ono što sam već toliko puta rekao: Kinezi su briljantan narod, njihovi nogometaši će prije ili kasnije postati zvijezde i izvan domovine, a cijela država je nevjerojatna. Vrijeme provedeno u Kini najljepše je u mom životu.

Dakle, smatrate da Kinezi zaista imaju potencijala postati zvijezde i u Europi?
Mislim da da. Spremni su učiti, vrlo su radišni, njihov Savez zna kako stvoriti kvalitetnu reprezentaciju, a klubovi imaju izvrsnu infrastrukturu. Naravno da je u toj priči važan i novac, no i njega imaju. Ne sumnjam da će se za kineski nogomet i kineske nogometaše itekako čuti u budućnosti.

Nakon razočarenja i neuspjeha protiv Omana, biste li sve ponovili, biste li se opet primili istog posla?
Ma nemojte me to ni pitati. Bila mi je čast biti trenerom Kineza. Iako sam već star čovjek, puno toga novoga sam naučio radeći u Kini. Definitivno bih sve opet ponovio.

Što sad? Kraj je kineske epizode, imate li štogod u planu za budućnost?
Vraćam se u Kinu vrlo brzo, nakon samo par dana odmora u Hrvatskoj. Ovog trenutka ne mogu ništa govoriti o kojem je poslu riječ, no očito se moj rad dojmio ljudi i u kini i u nekim drugim azijskim državama, jer ponuda mi ne nedostaje.

To zapravo znači da vas više nećemo vidjeti u hrvatskom nogometu?
Definitivno! Više nikad neću raditi u Hrvatskoj. Nadam se da ću karijeru završiti u svojoj drugoj domovini - Kini.