Hotelsko-rehabilitacijski kompleks Sputnjik, kojih 25 kilometara od obalnog Olimpijskog parka i 70-ak od Krasnaje Poljane. Sovjetska zdanja, tri zvjezdice, daleko od natjecanja koja izvjestitelj treba popratiti - k tome prometno izoliran od olimpijskih ruta.

E, pa taj Sputnjik, ostavljen u svojoj orbiti sa svojom ljekovitom sivoplavom rječicom, vrtovima sekvoja, oleandara, kanarskih datulja i japanskih pjegavih javora, s dragim osobljem i plažom čiji objekti nalikuju na svemirske brodove iz 80-ih (ipak je u njemu nekoć, kažu, boravio i Gagarin!), taj Sputnjik vjerojatno je najjače mjesto koje sam vidio od cijele olimpijade.

Poslije nekoliko dana ispostavilo se da kompleks u kojem stanujem ugošćuje i trofejne sovjetske i ruske olimpijce u sportskoj mirovini. U liftu, za doručkom i u lobiju mimoilazim ljude koji su osvajali zlatne medalje u skijaškom trčanju, mačevanju, hokeju... Sputnjik je sovjetski Olimp!

Kad sam prvi put stupio u hotel, ni pomislio nisam da ću baš tu sresti Larisu Latininu, najtrofejniju olimpijku od Atene 1896. naovamo. Oko ove žene, tada djevojčice koja je maštala postati balerinom, 50-ih je godina stvorena legendarna sovjetska škola gimnastike. Ona je prauzor, paradigma. Ima skoro duplo više olimpijskih kolajni čak i od obitelji Kostelić: devet zlata, pet srebara i četiri bronce! O svjetskim i europskim medaljama da se i ne govori, spomenimo samo da je četiri od devet svjetskih zlata osvojila u četvrtom mjesecu trudnoće...

S nedavno navršenih 79 godina drži se graciozno, a intelektualno ostavlja dojam žene koja živi u 21. stoljeću. Prati mnogo sportova; oduševljava ju i snowboard, još jedan novi sport koji se uvelike temelji na gimnastici.

Larisa Semjonovna, pratite olimpijade od polovice prošlog stoljeća do današnjih dana. Kako Vam se čine Igre u Rusiji? I ima li nešto iz prošlosti što se zagubilo, što Vam nedostaje u Sočiju?
Ovo je moja 15. olimpijada. Na tri sam i sama nastupala, na još tri sam pripremala reprezentaciju kao trenerica (i pobijedili smo na sve tri), a zatim sam na svojoj sedmoj olimpijadi u Moskvi 1980. radila u organizacijskom komitetu. Kasnije sam sudjelovala kao turist na svim ljetnim Igrama.

Prije početka Igara u Sočiju, strašno sam se brinula. Manje zbog toga kako ćemo sportski nastupiti, koliko medalja uzeti. Htjela sam da Igre prođu dostojno. Sada, kada su već pri kraju, smatram da je sve napravljeno blistavo. Dok se šećemo Olimpijskim parkom, imam osjećaj da uopće nismo u našoj državi. Toliko je dobro organizirano, tako je mnogo ljudi, a odnosi su prijazni...

Čak ne mogu naći nešto što bi mi nedostajalo u odnosu na Moskvu '80. Različite su ljetne i zimske Igre. Moskovska se u potpunosti događala u jednom gradu. Sada se olimpijada rastegnula po cijeloj rivijeri, i čak zašla u planine. A za 30 godina tehnika i ljudi napravili su vrlo veliki korak naprijed. Gledajući te sve brojnije novitete, čak malo zavidim što nekih nije bilo ranije! Općenito govoreći, nijednom mi se nije pojavila misao Onomad je bilo bolje

Ruski sportaši vrlo dobro su nastupili pred domaćom publikom, osvojili najviše medalja. No upada u oči da su šokantno gubili upravo oni domaći favoriti koje je medijska propaganda predodredila za heroje Igara: Pljušenko, hokejaši, a na kraju i 15-godišnja Lipnickaja...
Za Pljušenka ne smatram da je gubitnik. On je naprosto sjajan - ako je previše reći heroj, onda čovjek koji je uspio nadvladati svoje probleme, organizirati se i osvojiti još jedno zlato u ekipnoj konkurenciji. Ja sam ushićena i odajem mu dužnu počast.

No to što se prijavio i na pojedinačno prvenstvo... Znate, mi sportaši ponekad se predajemo unutarnjoj euforiji i čini nam se da možemo sve. I ja se u ovoj dobi ponekad zaigram, zaboravim na godine, no treba uvijek imati na umu koliko ti je godina i kako se osjećaš, kako ne bi iznevjerio ekipu. A Pljuščenko je ili zaboravio, ili se nekako isključio iz svega toga, predao se svojim emocijama šampiona u ekipnom prvenstvu.

Ljudi koji su ga okruživali, treneri, čelnici saveza, podčinili su mu se, a to nije trebalo raditi. Izašavši ozlijeđen i naposljetku otkazavši nastup, onemogućio je drugom našem klizaču da sudjeluje i to je vrlo žalosno. Ipak, ne mogu osuđivati Pljušenka jer je veliki sportaš i uvijek me oduševljavalo njegovo klizanje.

Može li se uspoređivati pritisak očekivanja kojeg sportaši trpe danas i u sovjetskim vremenima?
Danas se počelo puno ugađati sportašima, dozvoljavati našim zvijezdama da se ponašaju kako im paše. Hokejaši dovode žene i djecu, žive s njima pred natjecanja. U naše vrijeme nikada nije bilo toga. Naša je zadaća bila: nastupiti na Olimpijskim igrama! I mi bismo se usredotočili samo na to. Ništa nas nije odvlačilo u smjeru da se ne bismo mogli usredotočiti na nastup. Možda velike financijske mogućnosti tih naših današnjih zvijezda omogućavaju njima da plaćaju sve te pogodnosti, letove i boravak cijele obitelji... Neki govore da im to pomaže. Ja mislim da ih to odvlači - ako i ne smeta direktno - ipak odvlači.

A Lipnickaja? Čini mi se da su prevelika očekivanja stavljena pred jednu djevojčicu. Kao da su je htjeli pretvoriti u klizačku verziju Nadije Comaneci...
Vrlo vam je dobra usporedba, no ne da netko to želi, nego se Lipnickaju doista već može usporediti s Nadiom Comaneci. Ona je takva: nadarena, već je i olimpijska pobjednica, kao i Comaneci. No sve ovo odjednom izdržati mladom čovječuljku - mada Julija posjeduje vrlo snažan karakter i energiju - vrlo je teško.

Držim ipak da Lipnickaja sa svojom 'dobrom glavom' i mladom trenericom koja zdravo razmišlja ima pred sobom još mnogo pobjeda. Iz svega što se dogodilo u Sočiju mislim da će izvući vrlo ispravne zaključke.

One vjerojatno hoće, no hoće li i mediji koji su joj opsjedali rodbinu... Neki tabloidi čak su pisali o potrazi za njezinim ocem, kojeg Julija nikad nije upoznala jer je napustio obitelj prije njezina rođenja...
To su novinari... Radilo se to i u Sovjetskom Savezu. Novinari jako štete sportašima na koje zemlja računa. Sjećam se slučaja s Olimpijskih igara u Rimu. Putovala sam tamo godinu i pol poslije rođenja djeteta. Mnogi su mislili da se neću vratiti gimnastici, a kad sam to učinila, nisu mislili da mogu upasti u olimpijsku reprezentaciju.

Na posljednjim kvalifikacijskim natjecanjima zauzela sam četvrto mjesto. Prva, 'prima', kod nas je bila Polina Astahova. Novinari su se natjecali u hvalospjevima, nazivali su je 'Ruskom brezicom'. Bila je plavuša, lijepa. Doduše, noge joj nisu bile baš tako ravne kao u brezice... Toliko su joj ditiramba ispjevali i tolike nade u nju položili... Živjeli smo u Rimu u nekovrsnom apartmanu reprezentacije. Prolazeći jednom kraj njenog kreveta, gledala sam je kako navlači plahtu preko glave, a noge prekrižene, tresu se - t-t-t-t-t-t-t-t! - toliko je živčanila. Vrhunski sportaši razumiju odgovornost koja se od njih očekuje pred nastupe. Kad te još sa svih strana gnječe 'Evo! Da! Čekamo to od nje, ona nas neće iznevjeriti'... To dodatno opterećenje ona nije izdržala i pala je s grede. Mediji se ne bi trebali tako ponašati prije vremena.

Spomenuli ste svoju kćerku. S današnjim životnim iskustvom, biste li savjetovali svojoj kćeri ili unuci da se natječe u četvrtom mjesecu trudnoće?
'Ne bih savjetovala. I onomad ja samostalno ne bih donijela takvu odluku. No savjetovala sam se kod vrlo uvaženog specijalista, doktora Lurijea. Došla sam k njemu u drugom mjesecu trudnoće, dva mjeseca prije SP-a. Ranije me liječio nakon jednog okupljanja reprezentacije u Taškentu, gdje sam voljela skakati u jednu ledenu planinsku rijeku i zaradila upalu jajnika. Ležala sam kod njega u klinici više od mjesec dana, izbavili su me od te upale. I kada sam mu došla s dijagnozom trudnoće, čestitao mi je rekavši: 'Mislio sam da poslije takve upale nećeš moći imati djece.' Naravno, možemo ti odmah sad napraviti abortus. No poslije toga što si preboljela, trudnoća ti je sreća.'

Ja mu odgovaram: 'Dakle što, da otkažem odlazak na Svjetsko prvenstvo?'. 'Ma ne,' odgovara on, 'Ti si krepka žena, imaš prekrasan mišićni 'korzet'. Ne boj se ničeg. Ja ću ti sve napisati, kako se ponašati. Jednom mjesečno, u kritične dane, pretvaraj se da si prehlađena, ili da si malo izvrnula nogu, da se ta tri dana ne preopterećuješ. Ako ti bude išta trebalo, zovi me, bit ću ti uvijek na raspolaganju - no! Nijednom čovjeku osim svog muža nemoj govoriti da si trudna, čak ni vlastitom treneru!'

I tako je bilo: svi su saznali kad su završila natjecanja. Čim sam pobijedila, pohrlila sam nazvati Lurijea, i tad su mi rekli da je preminuo dva tjedna ranije. Nisam mogla podijeliti svoju radost s njim. Svoju kćerku rodila sam u njegovoj klinici.'

Prisustvujući na otvaranju Igara u Sočiju, kad sam vidio da baklju donose ponajveća živuća imena ruskog i sovjetskog sporta, nemalo sam se iznenadio shvativši da Vi, najtrofejnija olimpijka u povijesti zemaljske kugle, niste u tom društvu. Zašto?
To pitanje nije za mene. Otvaranje sam gledala u Moskvi, na televiziji. Iskreno ću vam reći, povrijedilo me što me nema na otvaranju. Mnogi moji prijatelji me to pitaju, čude se... Eto, ne znam!

Reporter tportala u društvu legendarne olimpijke Latinine

Ja sam primijetio da je jedini sportski velikan u finalu paljenja olimpijske vatre, koji nije - koliko znam - član vladajuće stranke Jedinstvena Rusija, bila tenisačica Marija Šarapova. Ona je došla i, kako neki kažu, 'predala baklju Jedinstvenoj Rusiji': Isinbajevoj, Kareljinu, Kabajevoj, Tretjaku i Rodninoj... (napomena: svi oni zajedno imaju jednu olimpijsku medalju manje od Latinine!)
Ne bih to povezivala... Svatko može izvoditi neke svoje zaključke. A onaj koji je kompletirao sudionike, možda je imao sasvim druge principe. Ne znam.

Eto, kad se podvlačilo crtu pod 20. vijek, kad se određivalo najbolje sportaše stoljeća, mene i supruga pozvali su u Beč; bio je to prekrasan događaj u Bečkoj državnoj operi. Atletičarem stoljeća priznat je Carl Lewis s devet zlatnih medalja. U našoj nominaciji bile su i tri gimnastičarke: Latinina - devet zlata, Časlavska - sedam, te Comaneci - četiri zlatne medalje. Sportašicom stoljeća izabrana je - Nadia Comaneci.

I tad su me pitali - zašto, Larisa Semjonovna, kako može tako?! Isto sam odgovarala: to nije pitanje za mene. No mogu vam reći da se tada za Comaneci, koja je već bila živjela u Americi, taj projekt pripremao više od godinu dana. Imala je fantastične menadžere koji su odradili tako dobar posao s novinarima. Našli su caku za koju se moglo uhvatiti, a koja za gimnastiku apsolutno nije pokazatelj: razglasili su da je ona bila prva koja je dobila ocjenu deset na olimpijskim igrama. A što je u gimnastici ocjena? Naš sport je subjektivan. Na natjecanju se određuje kriterij, npr. 'suditi oštro'. I suci tada sude - oštro. Na Igrama, već ocjena 9.5 je iznad mogućeg. Na nekim takmičenjima sude mekše. Govoriti za Comaneci da je najbolja sportašica vijeka zbog dosuđene desetke - naprosto je nategnuto.

'Dakle, postoje razne varijante', mudro je zaključila Latinina - mitsko biće koje, ako pažljivo gledaš i znaš zašto si došao na Igre, možda sretneš na svom putu, tu negdje, iza ugla...

316692,316611,316674,316538