Hrvatska svakodnevica može čovjeka natjerati na konstantno preispitivanje zdravog razuma – kako tuđeg, tako i vlastitog. Posebno ako je riječ o iz temama iz povijesti, apsolutno omiljenima među Hrvatima. Često je stoga dobro vidjeti kako stvari kojima se tako revno opterećujemo, kao da nemamo važnijih problema, izgledaju izvana – ponekad iz te vanjske perspektive možemo nešto i naučiti.

Prije nekoliko dana primio sam poziv od novinara čuvenog talijanskog lista La Gazzetta dello sport. Želi napraviti, objasnio je, svojevrsnu posvetu 'šampionu slobodne Europe', 'mitskoj nogometnoj momčadi koja spada među najposebnije u 20. stoljeću'. Da, mislio je na Hajduk i njegovu odiseju u Drugom svjetskom ratu. Najvažniju i najslavniju epizodu klupske povijesti – ma koliko neki šutjeli o tome.

Prolazeći zajedno kroz kronologiju te priče, ubrzo sam ustanovio da je kolega Andrea Luchetta odlično upućen u nju, kao i u povijesne okolnosti koje su dovele do toga da splitski klub postane momčad antifašističkog pokreta otpora, odnosno Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Znao je da je NDH prepustila Dalmaciju svojim saveznicima Talijanima, pa je stoga masovno priključivanje partizanima u tom kraju imalo motiv u domoljublju možda i više nego u ideologiji. Znao je i za mnoge detalje Hajdukove ratne turneje Sredozemljem, ali i to da je Hajduk tada bio – kako kaže – 'puno, puno više od nogometnog kluba'; da se njegovo ime našlo i na letcima koje su saveznički avioni bacali iznad okupirane Europe pozivajući druge sportske klubove da slijede njegov primjer.

Ono što je Luchettu prvenstveno zanimalo kako bi napisao dobar članak bile su informacije o Hrvoju Čuliću, vrataru koji je preminuo 27. prosinca kao posljednji iz te ratne Hajdukove momčadi. Kako su to popratili hrvatski mediji? Je li objavljena neka prigodna romansirana priča o njemu, je li ga se zadnjih godina života netko sjetio za kakav zanimljiv intervju s prisjećanjima na ratno doba?

Ah, caro amico mio... Na dan Čulićeve smrti naši su mediji objavili tek agencijsku vijest, svugdje istu, s njegovom kratkom biografijom i obavijesti o terminu pogreba. Jedini intervju s njim koji možete naći na internetu napravio je 2009. Goran Vežić, a objavili Deutsche Welle i Radio Slobodna Evropa. I to je otprilike to.

No talijanski La Gazzetta dello sport posvetio je u utorak Čuliću i 'ratnom' Hajduku poduži tekst. Naslovljen 'Hajduk kaže adio posljednjem partizanu', objavljen je u utorak u Extra Timeu, Gazzettinom tjednom prilogu o međunarodnom nogometu.

'Dalmatinci, tvrdoglavi poput gusara koji su od rimskih vremena opsjedali vode Jadranskog mora, željeli su ostati Dalmatinci', piše Luchetta. Kontra mraku i kontra sili, 'ostali su vjerni hajdučkom imenu, koje u slavenskoj tradiciji označava romantičnog odmetnika, svojevrsnog Robina Hooda, izraženom i u geslu 'prkos moćnom, zaštita slabom''.

Tekst dalje navodi kako je triput u samo nekoliko godina ta vjernost stavljena na kušnju. 'Najprije 1941., kad je Hajduk odbio ponudu fašističkih vlasti da promjeni ime u AC Spalato i priključi se talijanskoj Serie A. Kad je nekoliko dana kasnije guverner Bastianini naložio raspuštanje svih sportskih klubova u gradu, Hajdukovi čelnici sakrili su svoje trofeje u slastičarnici koja je bila u vlasništvu Ante Kesića, njihovog igrača iz 1920-ih. Zvijezda Frane Matošić je, pod prijetnjom da će mu obitelj odvesti u logor, bio prisiljen priključiti se Bologni. No nakon pada fašizma požurio se pridružiti Titovim partizanima.'

Druga povijesna odbijenica bila je uručena ustašama. Zagrebački klubovi igrali su takozvane 'koristnice', odnosno utakmice kojima je prikupljana financijska pomoć za obnavljanje Hajduka i uključivanju u prvenstvo NDH, koje se neometano nastavilo odigravati i u ratnim godinama. No Splićani nisu željeli igrati ligu države koja ih je prepustila nemilosti svojih saveznika Talijana: 'kako su rekli 'ne' Mussoliniju, tako su odgovorili i Paveliću', piše Gazzetta. 'Organizirali su izvlačenje preostalih igrača iz okupiranog Splita, ovaj put pod kontrolom ustaša i nacista, kao i iz okolnih brda i njihov transport na otok Vis, stožer Titovih snaga, gdje su se pridružili kolegama koji su već ranije otišli u partizane. Tako se na otoku našao i Hrvoje Čulić.'

Hajduk je obnovljen 7. svibnja 1944., na dan Svetog Dujma, a njegovom 'ponovnom rođenju prisustvovali su Tito i britanski časnici, među njima i Randolph Churchill, sir Winstonov sin', kaže se u tekstu. Dodajmo tome da su skupštinari tada sastavili proglas 'Pozdrav Splitu', koji se tiskao na letke i ilegalno raspačavao u okupiranom gradu, a na njemu je između ostaloga pisalo: 'Tvoj Hajduk... nalazi se danas, nakon trogodišnjih fašističko-ustaških progona, na slobodi.' Također i: 'Naš mili junački grade, mi ćemo ti se vratiti, ali onda kada pogani tuđin i njegove sluge neće više gaziti naše sveto tlo...'

Ono što je uslijedilo, najpoznatiji je dio priče. Poslije prijateljskih utakmica na Visu s Britancima, momčad (sada pod imenom Hajduk – NOVJ) je prebačena na oslobođeni teritorij južne Italije, gdje se 23. rujna u Bariju sastala s reprezentacijom britanske vojske, sastavljenom redom od profesionalnih igrača engleskih i škotskih klubova. Predvodio ju je Stan Cullis, predratni kapetan 'prave' engleske reprezentacije. 'Pred 40.000 gledatelja Britanci su pobijedili 7-2, a pomogao im je fizički pad Hrvata, koji su se razboljeli nakon noći provedene na otvorenom. Revanš je uslijedio 26. prosinca u (oslobođenom) Splitu i Hajduk je tada pobijedio 1-0 golom Frane Matošića...'

Desetljećima kasnije, u jednom intervjuu pod stare dane, splitska legenda se prisjetila te utakmice: 'Asti Gospe, bija je pun stadion. Tukli smo ih 1-0, ka revanš za Bari. A naroda je bilo... Pusti, šta'š govorit'...'

Gazzetta dalje piše kako se Hajdukova turneja nastavila diljem oslobođenog istočnog Mediterana te kako mu je u Beirutu, nakon pobjede nad selekcijom francuske vojske, maršal Charles de Gaulle dodijelio titulu 'počasne momčadi Slobodne Francuske'.

Po završetku rata, Hajduk se našao i pred trećim iskušenjem. Tito mu je ponudio da trajno postane momčad jugoslavenske armije i preseli u Beograd. 'To je bio možda i najteži test za klub poznat po svojeglavosti i otporu', stoji u tekstu. 'No još jednom su ljudi poput Matošića, Čulića i Kaliterne ostali dosljedni sebi i rekli svoje treće 'ne' – ovaj put svom dotadašnjem moćnom zaštitniku Titu...'

I tako, čitam taj tekst i pokušavam se sjetiti koliko je sličnih bilo objavljeno u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina. Naš Hajduk danas se trudi ušićariti svaku lipu dogovorima s mljekarima i proizvođačima gaća, a u rukama ima moćni, internacionalni brend iz vlastite povijesti o kakvom i europski prvaci mogu samo sanjati. Dok Talijani, naši nekadašnji okupatori, bez ikakve zadrške slave 'veliki europski klub' koji se jednom suprotstavio njihovom diktatoru kad se to nije usudila ni cijela vazalska hrvatska država, mi bismo se morali crvenjeti – ne od boje zvijezde petokrake niti od krvi prolivene u ratovima, nego od čistog stida.

A onda se sjetim povika koji su se nedavno mogli čuti na Poljudu i pitam se – je li to stari šjor Čulić na kraju umro od sramote?