Prateći domaće medije i izjave koje su stizale iz Šimunićevog odvjetničkog tima, mogao se steći dojam kao da se u Švicarskoj zapravo sudilo hrvatskoj povijesti te procjenjivalo je li nogometaš rasist i(li) fašist. Ni jedno ni drugo nema nikakve veze sa stvarnošću.

Posve je nebitno je li 'Za dom – spremni!' stari hrvatski pozdrav korišten stoljećima prije Drugog svjetskog rata ili nije. No činjenica je da ga je prihvatio i u raznim oblicima koristio ustaški režim i tako stigmatizirao – u kasnijim desetljećima postao je jedna od prvih asocijacija na NDH i nikad nije destigmatiziran. Nikad u Hrvatskoj nije postalo 'normalno' da se taj stari domoljubni poklič naširoko koristi u javnosti, jedina mjesta na kojima ste ga mogli čuti bili su nogometni stadioni, pojedini politički skupovi i koncerti izvjesnog pjevača.

Povik 'ZDS!' ostao je povezan s ustašama, a hrvatska država nikad nije napravila nikakav korak u smjeru njegove rehabilitacije. Štoviše, mnogi su se političari i dužnosnici tijekom godina distancirali od njega. Za primjer, nekadašnji premijer Ivo Sanader svojedobno je izjavio: 'Poklič 'Za dom spremni!' nije domoljuban. On je to nekada bio dok Pavelićev režim nije ubijao ljude druge rase, nacionalnosti i vjere, pa čak i iste nacionalnosti.'

Što god osobno mislili o svemu tome, ići dokazivati suprotno elaboratima o nacionalnoj povijesti i obaranjem ekspertize 'prevaranata s Harvarda' i 'srpskih simpatizera' bilo je naivno i besmisleno. Sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei nije ni onaj haški, a niti onaj međunarodni za ljudska prava – zar je bilo za očekivati da će sebi uzeti za pravo da ispravlja 'krive Drine' i govori Hrvatima da je nešto u redu ako i ogroman broj njih samih smatra da nije? 'ZDS!' je UEFA i FIFA odavno evidentirala i etiketirala kao govor mržnje, i ranije je ulazio u 'prekršajnu masu' ponašanja hrvatskih navijača na međunarodnim natjecanjima, zbog čega je HNS plaćao kazne i nije se zbog toga bunio niti izjasnio da za to ima osnova.

Ako se željela povesti rasprava o eventualnoj destigmatizaciji i rehabilitaciji spomenutog pozdrava, to je trebalo biti učinjeno na državnoj, zakonodavnoj razini i takvu promjenu unijeti u Ustav Republike Hrvatske. To nije učinjeno niti je izgledno da bi bilo kakva parlamentarna većina ikada takvo što izglasala. Zar je na nogometašu, još vrućem i oznojenom poslije utakmice, da javno pokreće takvo pitanje? Dovoljno govori činjenica da nijedan političar niti javni dužnosnik nije Šimuniću javno pružio podršku nakon ispada na Maksimiru.

Naprosto je stvar ne samo političke, nego i opće kulture (kulture koju Šimunić nije imao) znati da se takvo što u Hrvatskoj ne radi – bez obzira smatrao netko da je to ispravno ili nije.

Druga stvar, pozivati svjedoke da govore o Šimunićevom karakteru kako bi se dokazalo da on nije rasist, fašist ili šovinist, govoriti da ima prijatelje drugih nacionalnosti i drugih boja kože, još je besmislenije i jadnije jer promašuje – kako bi Srbi rekli – 'ceo fudbal'.

Naravno da svi koji Šimunića poznajemo barem preko medija, svi koji cijenimo sve što je u karijeri napravio za hrvatsku reprezentaciju, vjerujemo da on ništa od toga nije. Nikad ranije nije rekao niti učinio bilo što da sugerira drugačije. Međutim, osnova je građanske kulture i odgoja znati da se tolerancija ne ogleda u mišljenju o osjećajima većine, nego manjine – kao i to da diskriminacija ne mora biti hotimična.

A je li Šimunić nehotice i iz neznanja nekoga uvrijedio i diskriminirao? Naravno da jest.

Na tom su popisu svi oni 'druge rase, nacionalnosti i vjere' (kad već citiramo zloglasnog Sanadera...) koji parolu koju je nogometaš upotrijebio automatski povezuju sa zločinačkim režimom, progonima i koncentracijskim logorima – i nitko ne može tvrditi da su pritom u krivu jer, još jednom, 'ZDS!' nikad nije destigmatiziran niti rehabilitiran.

Na kraju, uvrijedio je i sve navijače 'vatrenih' – bez obzira na nacionalnost, vjeru i rasu – koji smatraju da ustaše i oni koji se koriste njihovim simbolima nemaju monopol na patriotizam i podršku hrvatskoj reprezentaciji.

Joe Šimunić nikad nije imao šanse. Povijesna pozadina i njegova osobna uvjerenja cijelo su vrijeme bili posve nebitni. Jer napravio je nešto što se, bez obzira na sve, u Hrvatskoj jednostavno ne radi. Na kraju je, kao u glasovitoj drami Petra Kočića, bio – jazavac pred sudom.