Još od proljeća tražio je način da iz Atene dođe u hrvatsko okruženje, no pandemija koronavirusa, koja je paralizirala svijet, taj je put prolongirala do ovih jesenskih dana. Makar ni u njima nije teško uživati, posebno kada imate lijep grunt, pun zelenila, u kojem se ima štošta raditi.

A Velimir Zajec, velikan hrvatskog, pa i jugoslavenskog nogometa, ima takav ranč u Draganiću, mjestašcu blizu Karlovca, na kojem se rado primi škara i ostalog alata. Proteklih dana malo je žešće radio, pa je ipak potražio predah u obiteljskom domu u zagrebačkom Kraljevcu.

'Morao sam malo predahnuti. Kad je ovo vrijeme čudno, a želiš malo i potegnuti, onda te ipak malo brže umori. A više ni ja nisam baš u cvijetu mladosti', uz iskreni smiješak priznao nam je Zajec, 64-godišnji gospon koji je u 'plavom' dresu nastupao od 1974. do 1984. te pritom odigrao 485 utakmica i zabio 81 gol. No osim statistikom, popularni Zeko još je dublji trag ostavio svojim igrama i ponašanjem, pa nije ni čudo da je i dandanas jedan od najvećih ljubimaca Dinamovih navijača.

Iako je bio svestran sportaš, s posebnim afinitetom za nogomet, u najranijoj mladosti ipak nije maštao samo o nogometu.

'Još kao dijete s 10, 11 godina sa škvadrom s Kraljevca došao sam na Dinamovu selekciju. Bila su nas četvorica, ali samo su primili mene, a moje prijatelje nisu. Tako da sam onda, nakon nekog vremena treniranja, s obzirom na to da sam morao sâm ići s Kraljevca na treninge u Maksimir, ipak odustao. No sa 16 godina na Malom placu (op.a., danas Britanskom trgu) sreo me Dujmović, koji je tada bio trener u Dinamu, i prepoznao me te pitao da zašto više ne dolazim, da su me tražili… Rekao sam im da imam puno obaveza u školi. No opet mi je rekao da dođem. A ja sam si mislio - što ću sa 16 godina počinjati, prestar sam za to. U međuvremenu sam igrao i košarku, išao na džudo kod trenera Topića, u to vrijeme prvaka Jugoslavije. S time da mi je taj džudo kasnije jako puno pomogao u nogometu, u smislu duela, u smislu padanja, hrabrosti i svega što ide uz to. Bio sam svestran sportaš, a nakon svega počeo sam igrati tenis. Dakle sa 16 godina opet su me primili, trener mi je bio Đalma Marković, potom Milan Antolković, poslije i Mirko Bazić, koji je postao bitan za karijere mnogih mladih nogometaša. On je forsirao mladiće, i Cicu (op.a., Zlatka Kranjčara) i Štefa (op.a., Stjepana Deverića)... A jako sam puno naučio od Đalme, izuzetnog teoretičara, entuzijasta, čovjeka koji je obožavao nogomet. I koji je puno dao za našu generaciju. Kao juniori osvojili smo tri naslova prvaka u Jugoslaviji sa sjajnom generacijom, braćom Majer, Švaljekom, Kovačićem, Šutevskim, kasnije je stigao i Bogdan te Cico, Mlinarić, a svi su bili odlični igrači. Nažalost, u seniore ih i nije otišlo baš puno. Imali smo skupinu prijatelja, domaći orijentiranu, Zagrepčana i mislim da smo baš zato napravili odlične rezultate', prisjetio se svojih početaka Velimir Zajec, ali i spomenuo mnoga velika imena zagrebačkog kluba.

U to vrijeme zaluđenost nogometom nije bila baš takva kao danas, to jest treninzi su ostavljali mogućnost i nastavka školovanja. Vi ste upisali fakultet.

Jesam, upisao sam fakultet, vanjsku trgovinu, ali kratko sam studirao, jer morao sam se opredijeliti što ću raditi. Naravno, tada su se o meni brinuli roditelji, ali tata nije imao pojma da sam potpisao ugovor s Dinamom. U to vrijeme nije bilo 'menadžera - staraca'. Možda je to bilo pogrešno i možda bi igrači tada bolje prolazili. Jer starci koji se bave svojom djecom dosta dobro to odrađuju. Ima onih koji ponekad pretjeraju i nepotrebno nešto forsiraju, pa su i klinci ovisniji o njima. Mi smo dakle bili prepušteni sami sebi, guralo te to tvoje znanje, nije bilo protekcije, bio je to čisti romantizam.

Trebao sam dobiti stan od Dinama, ali prepustio sam ga Ćiri Blaževiću

A ti ugovori koje ste potpisivali nisu bili ni sjena ovim današnjima, milijunskima.

Imali smo slabe ugovore. U Dinamu sam zaradio 80.000 njemačkih maraka. Trebao sam dobiti i stan, ali sam ga prepustio Ćiri Blaževiću, a on ga je te 1982. godine potpuno zaslužio. Meni su obećali novi, trebao sam ga pričekati, ali otišao sam iz kluba, pa stan nisam ni dobio. Istina, dobio sam neke beneficije te su mi pomogli da dobijem odličan lokal u centru grada. Naravno, nije bio moje vlasništvo, nego sam bio u najmu. To je bio prvi pub u Zagrebu, možda čak i prvi takav u Jugoslaviji. Radio je dobro, ali nisam kontrolirao što se događa, prepustio sam ga drugima i tako je neslavno završio. Na kraju sam ga čak otkupio, ali sam ga morao prodati. I sada mi je iskreno žao.

Nastupima u Dinamu stigli ste i do reprezentacije bivše države (op.a., 36 nastupa, jedan pogodak), što je bilo prilično teško ostvarivo.

Teže nam je bilo ulaziti u reprezentaciju jer smo bili Hrvati i Zagrepčani. Naravno, ne mogu reći da je tu bilo mržnje prema nama, jer svi smo si bili OK. Ali stvar je u tome da nitko od nas nije bio član Komunističke partije, ni Mlinka (op.a., Marko Mlinarić), ni Cico, ni ja. Nekad mi je i krivo što se na taj način izabiralo igrače za reprezentaciju. Ali, ponavljam, svi koji smo igrali za reprezentaciju, Sušić, koji je bio strašan igrač, Petrović, Šestić, svi smo bili odlični prijatelji. Iako nismo napravili ono što smo trebali, jer takva generacija rijetko se rađa, a bili su u njoj još recimo Šurjak, Vujović, Gudelj… Ali bilo je tu nekih problema s vodstvom saveza, nekakvih sitnih gluposti i interesa, sponzorskih problema. Morali smo se baviti nekim stvarima koje iz ove perspektive izgledaju smiješne. Bilo je bespotrebne destrukcije i samo zato nismo napravili ništa ni na SP-u u Španjolskoj 1982. godine ni na Euru u Francuskoj 1984. godine.

Te rane 80-e bile su zato ljepše u Dinamu. Nakon 24 godine Zagreb je slavio naslov prvaka.

Ta 1982. najljepša je godina moje sportske karijere. To je bila i velika zahvala Ćiri Blaževiću jer je napravio strašnu atmosferu, kakvu nismo imali gotovo nikada. I ranije smo skoro uzeli naslov, pod vodstvom Markovića, međutim oteli su nam naslov za zelenim stolom. Tako da je ovo slavlje '82. bilo još draže i emotivnije. To je bio izljev i nacionalnog ponosa - kamo god smo išli, imali smo i podršku, a prosjek u Maksimiru tada je bio 40.000 ljudi. Bez te publike i njihove podrške teško da bismo ostvarili taj uspjeh. Ali uspjeli smo pokraj Zvezde, Hajduka i Partizana stići do prvog mjesta. Bila je to sjajna generacija, u kojoj se najčešće spominju, naravno s pravom, igrači poput Kranjčara, Cerina, Mlinarića, pa i mene, ali premalo se spominju Bručić, Bošnjak, Mustedanagić, Bračun, Zvezdan Cvetković, pa i Boro Cvetković, koji je igrao sezonu prije, a koji kao da su pomalo zaboravljeni. I zato treba spomenuti neke iz sezone prije, poput Lalića, koji je bio svjetski igrač, pa i Džonija, Miljkovića, Blaškovića te Vabeca.

Možete li procijeniti je li ta generacija, koja je 1982. godine osvojila naslov, a znamo kako je teško bilo doći do njega, najbolja u Dinamovoj povijesti?

Teško mi je to reći, ali mislim da smo igrački, to jest kao ljudi, kao škvadra, zbilja bili vrhunska generacija. Imao sam sreće, pa sam i kasnije bio uključen u rad kluba i mogu reći da je i generacija iz 1998. godine, koju sam vodio, bila prava. Selektirana je neko vrijeme, a u njoj su bili Bišćan, Šimić, Rukavina, Marić, Jurić te Prosinečki, no on je, kada nam je najviše trebao, nažalost bio ozlijeđen. Ali imali smo i Jeličića i Mujčina, koji su bili playmakeri, tako da se taj nedostatak Žutog, koji je bio vrhunski igrač, ipak nije toliko osjetio. A mi smo tada ostali kratki samo za jedan bod, jer samo je prvak skupine, za razliku od sadašnjih vremena, kada prolaze prva dva, osvajao plasman u sljedeći krug Lige prvaka. Šteta, jer ta je generacija mogla napraviti puno više.

Dvije godine nakon osvojenog prvenstva bivše Jugoslavije, kada ste napunili 28 godina, preselili ste se u Atenu, točnije u Panathinaikos, u kojem ste također postali legenda.

Tako je, ali prije svega to je bila zasluga klupskog predsjednika Yiorgosa Vardinogiannisa, s kojim sam prijatelj i dandanas. Dao sam mu riječ, iako sam imao ponudu iz Engleske, koja je bila kudikamo unosnija, a u nogometnom smislu i atraktivnija, jer zvao me Nottingham Forest koji je 1979. i 1980. godine, znači svega nekoliko godina prije, bio dvostruki prvak Europe. Znači, bila je to svjetska ekipa. Ponekad mi i je žao, ali pronašao sam se u Grčkoj. Panathinaikos je također veliki klub, a odmah nakon mog dolaska igrali smo i polufinale tadašnjeg kupa prvaka, u kojem smo izgubili od Liverpoola. Godine 1988. igrali smo i u četvrtfinalu Kupa Uefe. Riječ je o gospodskom klubu s fanatičnim navijačima, a tada smo imali u prosjeku po 50.000 navijača na tribinama. Osim toga, osvojili smo dva prvenstva i dva kupa, pa je i ta moja generacija, sa Saravakosom, Rochom i Dimopoulosom, uvrštena među najveće u klupskoj povijesti.

To vaše prijateljstvo s gazdom Panathinaikosa itekako je pomoglo grčkom priznanju nezavisne Hrvatske 1992. godine, dok su se skupljali važni politički bodovi.

Mogu tako reći, da, jer upitao je tadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske Zvonimir Šeparović u hrvatskom predstavništvu u Ateni kako pridobiti Grčku. I netko je spomenuo mene, pa sam ja kontaktirao s Vardinogiannisom, jako dobrim prijateljem tadašnjeg premijera Andreasa Papandreoua te ministra vanjskih poslova Antonisa Samarasa. Dakle jako puno nam je pomogao kao državi, a onda i tako što je volio hrvatske igrače. Vjerujem da sam i ja tu malo pomogao, jer bili smo jako dobri prijatelji. Nažalost, sad je nešto bolestan, ali vjerujem da će sve dobro proći. Ali moram dodati i da ga je zbog svega Hrvatska mogla nečim i nagraditi. No naše političare zanima samo trenutna korist, dugoročno ništa. A tako se ne čuvaju prijateljstva. Dr. Šeparović je svjedok, ali i jedini koji je zahvalio g. Vardinogiannisu.

Svima koji su posjetili Grčku ili, bolje reći, Atenu jasno je kao dan koliki ste trag ostavili u toj zemlji. Nogometaši su legende, a vas respektiraju ne samo navijači Panathinakosa, već i AEK-a, Olympiakosa.

Na to sam izuzetno ponosan, jer zbilja je tako. Valjda zato što nikad nisam potpaljivao vatru, provocirao. Nikad nije bilo vrijeđanja, omalovažavanja, stvaranja nekakve lažne veličine. Imam takav status da bez problema mogu otići i na utakmice Olympiakosa. A to mi se i dogodilo kada sam išao metroom na utakmicu u Pirej. I tek kada sam se našao među njihovim navijačima, shvatio sam što sam napravio. Prepoznali su me, ali sve je prošlo bez imalo problema.

Kako su Davor Šuker i Josip Kuže stigli u Dinamo

Nakon igračke karijere vratili ste se u Dinamo, na mjesto sportskog direktora. I vlastitim novcem pomogli dovođenje vrsnog strijelca Davora Šukera, ali i trenera, pokojnog Josipa Kužea?

Bilo je to u sezoni 1989./90., stvarali smo veliku generaciju i ja sam uložio velik novac, ali koji je propašću Croatije (op.a., kako se klub zvao od 1993. do 2000. godine) otišao kvragu. Doveli smo Šukera, htjeli smo dovesti i Alena Bokšića, ali on je otišao u inozemstvo, a htjeli smo vratiti i Prosinečkog. Stvorili smo ekipu koja je bila ravnopravna tadašnjoj Zvezdi. Jedna utakmica, odnosno poraz od Rijeke, kada je Fabijan Komljenović zabio gol, koštala nas je naslova prvaka. A Zvezda je tada, recimo, osvojila naslov europskog prvaka. Trener je bio Kuže, kojeg smo doveli nakon što je s Borcem iz Banje Luke ušao u prvu ligu, on je bio naš izbor. On je bio čovjek koji je jako znao nogomet, koji je imao odličan odnos s igračima i s navijačima, koji je bio zahtjevan, ali kojeg smo dobro pratili. Jer nije samo trener ni kriv, ali ni zaslužan za rezultate. Pomagali smo mu u svim segmentima.

Davor Šuker tada je bio želja i drugih klubova, poput splitskog Hajduka i beogradskog Partizana.

Željeli su ga, da. Jer bio je pravi igrač. Ali tu nam je itekako pomogao Vlado Kasalo, njegov Osječanin koji je već bio u Dinamu. Zamolio sam ga da malo lobira kod Davora, a i naša financijska ponuda bila je kvalitetna, kako prema Osijeku, tako i prema njemu. Doduše, tu smo malo pogriješili u nekim stvarima jer svlačionica mora imati balans u primanjima. A Šuker je tada imao veća primanja nego ostali domaći igrači. Tada se ponekad napravi čudna atmosfera, ali dobro, naši igrači koji su iznijeli sezonu, poput Bobana, Mladenovića, Peršona, Židana i Shale, nisu se ljutili.

Koliko vas je razočarao taj gubitak novca?

Ne želim se vraćati na tu priču. To je stvar sreće i nesreće. Propao je novac mnogim igračima, propao je i meni. To je uglavnom komplicirana, ali i zaboravljena priča.

Povratak u Grčku, točnije u Panathinaikosovu nogometnu školu ipak vam je vratio osmijeh na lice.

Mislim da mogu reći da mi je to, nakon osvojenog naslova prvaka s Dinamom, možda i najljepša epizoda. Izbacili smo pet, šest grčkih reprezentativaca koji su 2004. godine osvojili Europsko prvenstvo u Portugalu. S tom generacijom osvojili smo tri juniorska naslova grčkog prvaka. Zbilja mi je zadovoljstvo bilo raditi s tom djecom, bio sam pun energije, a po cijele smo dane boravili u prekrasnom kampu, s četiri terena i novim hotelom. U to vrijeme to je možda bio i najljepši takav kamp u Grčkoj. To mi je bilo najveće zadovoljstvo u smislu nogometnog rada, naročito s klincima. Bilo je puno demonstracije, puno taktike, puno razgovora, puno igranja i stvarno smo napravili nekoliko vrhunskih igrača.

Sada, iz ove perspektive, što ste više - dinamovac ili panathinaikosovac?

Mislim da to nije teško zaključiti. Ipak sam ja iz Zagreba, dakle više sam dinamovac. Ali iskreno, sada se više ne uzrujavam ni zbog Dinama ni zbog Panathinaikosa, u kojem sam također proživio mnoge lijepe dane. Jednostavnije mi je sjesti pred TV, pa pogledati utakmice Manchester Cityja, Barcelone, PSG-a… No ipak me jedna momčad još uvijek drži napetim i njezin sam veliki fan, a to je hrvatska reprezentacija.

Dalićeva Hrvatska i na Euru može do velikog rezultata

Sigurno ste uživali tijekom 2018. i uspjeha u Rusiji. Može li ova Dalićeva momčad napraviti nešto na Euru sljedećeg ljeta? Protiv Švicarske se pokazalo da ipak ima igrača koji mogu preuzeti dio tereta Rakitića, Subašića, Ćorluke, Mandžukića.

Odigrali su naši dečki vrlo solidnu, neću reći briljantnu utakmicu. Bilo je dobrih dijelova, s time da smo malo kasnije uhvatili ritam, jer osjetilo se da sredina momčadi nije baš uigrana. Istina, bili su tu Kovačić i Badelj, koji su dio reprezentacije već dugo, ali nisu baš uigrani sa svima. Definitivno se osjetio izostanak Modrića, ali i Rakitića. S Modrićem je to sasvim drugačija priča jer svaka njegova lopta ima smisla. I vidi se da je još uvijek željan igre, nastupa u reprezentaciji, u kojoj, vjerujem, može igrati još barem dvije, tri godine. Nemamo onog pravog playmakera, koji ima dubinsku loptu. Brozović nije na nivou na kojem smo ga navikli gledati, ali to je razumljivo jer je ovaj virus poremetio sve. Brekalo je bio dobar, Bradarić je pokazao da definitivno ima potencijal. Petković je top igrač, ali samo kada je top formi. On je ušao u reprezentaciju umjesto Mandžukića, a svi znamo kakav je bio njegov doprinos u defenzivnom dijelu i kakav je bio fajter te da za njega nije bilo izgubljene lopte. Petković je pak više klasični sidrun, briljantne tehnike, sjajnog driblinga, ali prije svega mora biti 'skroz unutra' u svakoj utakmici. Što se obrane tiče, vidi se koliko je Lovren bitan, Ćaleta-Car možda je malo previše statičan. Na desnom beku definitivno trebamo Vrsaljka dok se Melnjak na lijevom pokazao kao dobro rješenje. Istina, ta nam pozicija još od Roberta Jarnija nikad nije bila pokrivena top igračem. Ali sve u svemu, dobro smo posloženi, još kada znamo da nismo imali Kramarića te još nekoliko igrača, možemo biti mirni. Jer Dalić je stvorio pravu atmosferu, bez koje se ne može do velikog rezultata. I bez malo sreće, kao što smo je imali u Rusiji. Podsjećam, za one penale trebate imati i sreće, ali i puno mirnoće i kvalitete. Sada ćemo na Euru biti lovina, ipak smo srebrni sa Svjetskog prvenstva i svi će na nas ići napaljeniji. Ali kvalitetu imamo, pa se možemo nadati još jednom veselom ljetu.

Jedan od onih igrača iz Hrvatske čiju ste karijeru jako usmjerili jest Igor Bišćan, danas izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, kojeg ste gurnuli u vatru protiv Porta u Ligi prvaka, ali mu poslije i omogućili transfer snova, u Liverpool?

Igor je jedan od najkorektnijih ljudi, odnosno igrača koje sam upoznao. Čovjek sa svojim ja, sa stilom igre, koji je bio odličan igrač, snažan, brz, imao je sve nogometne predispozicije. Po meni, on danas-sutra treba biti trener Dinama, potom Liverpoola, a možda i trener reprezentacije. Ima sve predispozicije i za to, 'čist' je u glavi, voli nogomet, entuzijast je. A čujem da je sada u fenomenalnoj formi, da igra, trči, skače. On je čovjek na koga treba računati. Vidim da se probio u mladu reprezentaciju, ali to nije za njega jer je premalo nastupa, a on mora biti u svakodnevnom doticaju s igračima, s nogometom. Mislim da mu je ovo previše dosadno. To je za nekog starijeg. Čak starijeg i od mene (hahaha).

U ono vaše vrijeme prodajom Bišćana 2000. godine u Liverpool za 8,25 milijuna eura (op.a., u funtama je to bio iznos od sedam milijuna) napravili ste do tada drugi najveći transfer u povijesti kluba i spasili Dinamo od bankrota, ali i pokazali da su se i prije odrađivali vrhunski transferi.

Tako je, to je bio odličan transfer, u pravo vrijeme, a pritom je puno pomogao Ricky Parry, tada potpredsjednik kluba. Baš sam ga nazvao prije nekoliko mjeseci, iako više nije u klubu, u kojem je bio bog i batina, te ga pitao sjeća li se kako sam mu svojevremeno sugerirao da kupe i Luku Modrića. No tada je trener bio Rafa Benitez i govorio je za Luku kako je mali, nizak, kako ga on ne bi u momčadi. Naravno, Modrić je završio u Tottenhamu te kasnije napravio vrhunsku karijeru. I naravno, sada Parry plače, ali Benitez je imao drugačije mišljenje. A što se velikih transfera tiče, oni su se uvijek mogli napraviti, jer pravi igrači imaju i pravu cijenu.

Samo podsjetnik, 2000. godine Velimir Zajec blagoslovio je i dolazak Luke Modrića iz Zadra u Dinamo, što je uz dolazak Davora Šukera bio najveći pogodak maksimirskog kluba.

U sezoni 2004./05. preselili ste se u Portsmouth, u kojem ste bili prvo sportski direktor, a onda i trener. Postali ste prvi Hrvat na klupi premierligaša, ali epizoda rezultatski nije bila baš uspješna.

Da, otišao sam gore na poziv Milana Mandarića, koji je bio vlasnik kluba, jer nije bilo slaganja s Harryjem Redknappom. I već je imao viziju da me gurne na trenersko mjesto. Međutim u Engleskoj teško prolazi kombinacija sportskog direktora i trenera. Kada sam preuzeo momčad, čak sam i dobro krenuo. Međutim svaki put bi mi se događalo, kamo god bih došao, da bi mi u polusezoni prodali najbolje igrače, one koji su kičma ekipe. To sve poremeti. Ali to nije nikakva izlika. S time da sada moram reći i ovo - meni nikad nije bila želja baviti se trenerskim poslom, odnosno da s 50 godina idem u školu za trenere. To je bila moja velika greška što nisam završio trenersku školu, pa da imam i to. A to je bilo lako završiti. Uvijek su me uzimali na temelju nekakvog prethodnog rada i imena. A sve to predstavlja opterećenje. Zato preporučujem svima koji se misle baviti trenerskim poslom neka završe i trenersku školu. Iako je to samo pro forma, jer nećeš biti ništa bolji trener. Jedino što te gledaju drugačije ako imaš diplomu.

A kako ste onda vi vodili momčadi bez papira?

Pa uvijek sam dobio privremenu dozvolu na konto imena i ugleda. U Engleskoj sam dobio dozvolu samo na godinu dana, tako da nisam mogao duže ni ostati.

Dugo je trebalo da vas netko naslijedi u Engleskoj, ali Slaven Bilić već je postao 'pravi Englez'.

Slaven je definitivno trener koji zna svoj posao, što je dokazao i radeći u reprezentaciji. Drago mi je da uspijeva u tako zahtjevnom nogometnom okruženju. Ne samo on, već bilo koji naš trener, koji ode van. Jer to je velik plus u promoviranju našeg nogometa i hrvatskog imena, ali i otvara vrata hrvatskim igračima koji žele otići u inozemstvo. Na temelju mog statusa u Panathinaikosu, mislim da je ondje završilo deset hrvatskih nogometaša. I uvijek očekuju od Hrvata da bude najbolji.

Kako gledate na uspjeh Dinama u proteklim sezonama, prvo na prezimljavanje nakon gotovo 50 godina, a onda i na igre u Ligi prvaka, a koje su 'modre' dovele na prag osmine finala?

Bilo je to lijepo gledati, bila je to dobra momčad, Bjelica ih je vrhunski vodio, što potvrđuje i njegov trenerski status, kao što je to i Dalić, kao što je to i Bišćan. Ostale ne spominjem jer, iskreno, ni ne pratim ih previše. Što se situacije tiče, očito je došlo do neslaganja na relaciji Bjelica – uprava kluba, i tu on nema kaj... Osuđen je na odlazak. On je sjajno iskoristio trenutak i to da je plaćen više nego ikad, ali posve zasluženo, ali bilo mi je krivo što su se razišli. Bjelica je bio u puno stvari slobodan, u smislu dovođenja igrača, što je rijetkost kod nas, da se netko izbori za to, a on je očito uspio. Znači, on ima te karakteristike s kojima može raditi u vrhunskom klubu.

Dinamovo prezimljavanje u Europi velika je stvar

Dobro, je li to što je Dinamo nakon gotovo 50 godina prezimio u Europi nešto veliko ili nije baš tako senzacionalno?

Apsolutno je to velik uspjeh. Znam to po sebi, jer vodio sam tri utakmice, u kojima smo uzeli sedam bodova, ali to nije bilo dovoljno da prođemo skupinu. No već i to po meni je strašno veliki uspjeh. Jer kada ne izgubiš u nekom europskom natjecanju nijednu utakmicu, onda je to veliki uspjeh, i to ne može nitko osporiti.

Kada bi vam se otvorila mogućnost povratka u Dinamo, jer znamo da vas navijači obožavaju, biste li je prihvatili?

Nemam više te ambicije, barem ne u ovim okolnostima. Nemam, jer svjestan sam situacije.

A u nekim drugim okolnostima? Posljednjih godina primjetna su privatna ulaganja u hrvatski nogomet, kojima su se dignuli i Rijeka i Osijek, pa čak i Gorica. Čini se da je to recept za još jedan Dinamov iskorak, ali privatizacija nikako da se provede.

Ukoliko dođe do privatizacije, kao što bi trebalo sve klubove privatizirati, onda bi se eventualno moglo razgovarati o mom povratku. No najvažnije je da klubovi počnu poslovati kao što posluju i oni u inozemstvu. Nažalost, po meni, niti jedan nogometni klub ne može ovisiti samo o svojim članovima. Jednostavno, oni ne mogu skupiti dovoljno novca i osigurati budžet od barem 15 do 20 milijuna eura. Klub može voditi kombinacija privatnog kapitala i navijača. Ustvari, to je obaveza. Bez toga nema nijednog kluba. Ali sada se tu treba znati omjer. Ovo ne govorim samo za privatizaciju nogometnih klubova, nego svih sportskih klubova u Hrvatskoj. Evo, imamo dobar primjer Hajduka, koji se muči. Svaka čast Torcidi, ja ih cijenim i skidam im kapu, ali ne može Torcida voditi Hajduk. To sam rekao i našim navijačima, Bad Blue Boysima - ja ih obožavam i sve bih dao za njih, ali ne mogu oni biti sami na čelu kluba. Jednostavno, ne može se bez kapitala. Uz klub mora biti ulagač, nekakva grupacija, tvrtka, poduzeće koje voli taj klub.

Već ste se opekli kada ste ostali bez svog udjela, ali možda biste mogli nagovoriti bivšeg gazdu Panathinaikosa?

Oni u Hrvatsku sigurno ne bi ulagali. Oni su moji prijatelji, ali izašli su iz Panathinaikosa, imaju svoj biznis, ogroman kapital, rafineriju, banke, brodove, benzinske pumpe… ne znam što sve nemaju. Imaju čak i dva TV kanala, milijarderi su, ali neće više čuti za ulaganje u sport jer im se cjelokupno okruženje nije sviđalo i maknuli su se iz toga. A da je teško raditi u sportu, vide i oni sada jer se muči čovjek koji je ušao nakon njih. Ima loše ljude oko sebe, potrošio je jako puno novca, a na kraju nema rezultata.

Znamo da vam je nadimak Zeko, a siguran sam da u Hrvatskoj nema nikoga tko nije čuo pjesmicu 'Zeko i potočić'? Dirne li i vas ta pjesmica?

Sada sam u godinama kada sam puno osjetljiviji na sve. Pa me naravno i dirne pažnja koju dobijem od naših navijača, na čemu sam im neizmjerno zahvalan, jer očito sam nešto pozitivno ostavio iza sebe. A dirnu me i priznanja, kao što je bio dvostruki poziv u selekciju Europe. Jedna je bila u Istanbulu, kada sam od Johana Cruijffa dobio nagradu za najboljeg igrača utakmice. A on je za mene bio idol, uz Messija, Pelea, Maradonu i Beckenbauera - to su petorica neponovljivih igrača.