Hajduk je danas, više nego ikad u svojoj modernoj povijesti, prije svega emocija.

Ogroman je emotivni angažman koji ga prati na svim razinama: od momčadi, trenera i klupskih dužnosnika, preko navijača na tribinama i uz televizijske prijenose, pa do medija i gradske politike. Jedina je razlika u tome što ovi treći nisu uvijek (bili) na istoj liniji kao i ostali.

Kroz mnoge se medije Hajduk prikazivalo kao izgubljen slučaj, senzacionalistički su se potencirali dugovi i otvoreno se agitiralo za prodaju jednom vlasniku koji će 'uvesti red'; istovremeno su se minorizirali napori klupskog vodstva prema ozdravljenju Hajduka, pisalo da klubom 'vlada ulica' i pokušavalo Torcidu prikazati kao ne više od skupine klasičnih huligana. Možda je to razumljivo s obzirom na to da je s projektom 'Naš Hajduk' posađeno sjeme demokracije koje predstavlja prijetnju za način poslovanja (prije svega) najvećeg, vječnog rivala i hrvatskog nogometa u cjelini, jer se to poput virusa može proširiti.

Gradski oci su, kako se činilo, bili skloni povjerovati u tu verziju priče. No onda se naglo sve to promijenilo: ranije ovog mjeseca, Gradsko vijeće grada Splita podržalo je projekt 'Naš Hajduk' i odlučilo protiv prodaje, a zadnjih dana i tjedana sve se češće u medijima pojavljuju vrlo pozitivno intonirani prilozi o klubu. U međuvremenu, Hajduk se probio na sam vrh prvenstvene ljestvice.

Po mnogočemu je Hajduk liga za sebe u hrvatskim nogometnim uvjetima. On ima preko 6.000 sezonskih pretplatnika i na 'obične' utakmice poput one sinoćnje s Lokomotivom privlači broj gledatelja o kakvom nijedan drugi klub MAXtv Prve lige osim Dinama ne može ni maštati, jer (za početak) nema niti stadion koji kapacitetom može prihvatiti toliko ljudstvo. On je u posljednjih godinu dana sklopio četrdesetak sponzorskih ugovora, a njegov toliko spominjani dug – ne onaj realni, od kojeg su odbijena potraživanja, nego nominalni, maksimalni kojim se barata u medijima – još uvijek je znatno manji od onoga što njegov najveći konkurent Dinamo očekuje da će dobiti od transfera jednog igrača, Alena Halilovića

Puno je kuteva iz kojih možemo gledati na takvu situaciju i dati joj ovaj ili onaj 'spin', ali nepobitna je činjenica da je taj i takav Dinamo (kao, naravno, i svi ostali) iza Hajduka – ne samo po gore spomenutim podacima, nego i po rezultatima na nogometnom travnjaku.

Hajduk je prvi! Ali ta činjenica ne smije postati razlog zašto ga podržati, usprkos svim 'konvertitima' koji se sada javljaju. Parole poput 'Pobjedu sniva i Pjaca i Riva' samo su sentimentalno-folklorne floskule, jer Hajduk im ne smije podrediti svoj dugoročni projekt niti ga time uvjetovati. Cilj kluba ove sezone je stabilizacija, a ne utrka za naslovom – koliko god primamljivom i ostvarivom se u ovom trenutku činila. Puno puta ranije Hajduk se opekao kad je bacio sve karte na izazivanje Dinama i pokušaj osvajanja titule – ovaj put morao bi biti pametniji.

Igor Tudor vrlo je svjestan toga i to stalno ističe. 'Pritisak je igraču na svakom treningu, to je nešto normalno', izjavio je ovog vikenda Hajdukov trener. 'Mislite da o tome razmišljaju kad krene utakmica? Igraju najbolje što mogu, a tu igru temelje na treningu, na onome što smo radili i na mentalitetu na kojem radimo ovih šest mjeseci. Stalno imamo pravi mentalitet!'

'Mentalitet' je pojam koji u našim krajevima najčešće ima negativni predznak, kao nešto inherentno, nepromjenjivo i sudbonosno. Međutim, najveća Hajdukova legenda Tomislav Ivić mentalitet je doživljavao kao nešto na čemu se treba i mora konstantno raditi, mijenjati ga i popravljati; Tudor je, želio to priznati ili ne, na istom tragu.

Po uzoru na način funkcioniranja cjelokupnog kluba, Tudor stvara 'egalitarnu' momčad: onu kojoj je ključna snaga zajedništvo i jednakost. Heroji rane ligaške sezone – Anđelković, Andrijašević, Mikanović – svi su redom završili na klupi; nije isključeno ni da Marko Bencun, strijelac četiri gola u posljednjih 120 minuta koliko je odigrao za Hajduk, također bude izvan momčadi u prvoj sljedećoj utakmici.

Tudor je u dosadašnjem tijeku sezone dosta mijenjao, pritom dižući formu i cijenu mnogim igračima koji su prije početka bili jedva poznati ili anonimni. Dugo bi se moglo raspravljati o rezonima koji su ga odveli od vrlo riskantne i atraktivne formacije 4-3-3 (4-3-2-1) s luđačkim visokim presingom do gotovo klasične, 'sigurnije' 4-2-3-1 te zadnjim postavkama koje idu za nečime između, no Tudorov Hajduk vrlo je uspješan: istina, povremeno je bio potpuno ispod očekivane razine i gubio bodove koje nije trebao, ali je isto tako i osvajao neke na utakmicama kakve bi prethodnih godina rutinski gubio.

Danas Hajduk ima izbor igrača i opcije kakve su se činile nemogućima na početku sezone: gotovo svaki igrač koji je odigrao nekoliko utakmica za prvu momčad sada je bitno bolji nego što je bio u srpnju ili kolovozu. To je upravo nevjerojatno postignuće.

Ali najvažnije je zajedništvo, ilustrirano u dvije recentne slike. Prva, kad je Igor Tudor poslije pobjedničkog Bencunovog pogotka protiv Dragovoljca u potpunom deliriju poletio u zagrljaj Torcidi okupljenoj na stadionu u Kranjčevićevoj ulici; druga, kad je sinoć u kontru protiv Lokomotive istovremeno poletjelo čak pet Hajdukovih igrača – pet na jednog, golmana Šarliju. A onda je Mario Pašalić, taj 18-godišnjak i jedan od onih 'anonimnih' s početka sezone, suvereno sam zabio. Izraz njegovog lica, kao i osmjesi na Hajdukovoj klupi i tribinama, govorili su dovoljno: svi prije svega uživaju u ovome, ne boje se i vjeruju.

Može li Hajduk do naslova? Po svemu što i kako radi ne samo da može, nego to i zaslužuje. Još je jako puno nedostataka, grešaka i 'crnih rupa' u igri, ali Hajduk nije ni Juventus ni Borussia Dortmund da bi se uopće nadao kako može i bez toga: on tek pokušava igrati dobar nogomet, a tu i tamo u tome i uspijeva.

Egalitarni Hajduk predvodi hrvatske klubove – ne više samo po emocijama i brojnosti, nego i po realnim pokazateljima. Može li tako i ostati barem do zime? Igor Tudor, igrači i gotovo svaki pravi Hajdukov navijač pokušat će eskivirati odgovor na to pitanje. Hajdukovci, zaboravite na snove o titulu! Idemo utakmicu po utakmicu, pa što bude; ako volite Hajduk, znate da za njega u ovom trenutku postoje puno važnije stvari od naslova.