Iza njega je vikend iz snova. Ivan Prtajin je u dva dana doživio mnogo toga lijepoga, a prema svemu sudeći, ista je takva budućnost pred njim.

'Zbilja veselo. U subotu sam zabio za pobjedu 2:1 svog kluba. Osvojili smo tri boda, a nije bilo lako, jer bili smo pod pritiskom nakon dva uzastopna poraza (op.a., Prtajin je i u tim utakmicama zabijao golove), a želimo se popeti u viši rang. Ipak, odigrali smo dobru utakmicu, pobijedili na mišiće i ostali u borbi za direktan plasman u zweite. Posebno sam sretan, jer zabio sam taj pobjednički gol i nastavio seriju', s velikim veseljem u nedjelju se javio Prtajin, trenutačno treći strijelac lige.

Odspavao je malo duže, jer vrijedilo je proslaviti pobjedu, ali i dočekati rođendan.

'Da, došli su mi prijatelji, njih 15-ak, pa smo otišli na večeru.'

A što je sa suigračima? Oni bi trebali častiti vas.

'Ma ne, ja častim njih. Danas, sutra donijet ću na trening nešto da obilježim rođendan.'

Otkrio nam je Prtajin da trenutno u Njemačkoj živi sam, odnosno da njegova djevojka završava studij u Zagrebu i pridružit će mu se kada diplomira. Inače, za one kojima Wiesbaden ne zvuči poznato, Prtajin ga je pokušao malo približiti.

'To je glavni grad pokrajine Hessen, možda i najvažnije njemačke regije. Nalazi se odmah do Frankfurta, koji je centar financijske moći, s puno poslovnih zgrada i banaka. No Wiesbaden je grad bogataša, visokog standarda. I svi koji su bili kažu da je puno ljepši od Frankfurta. Istina, bez velikog nogometnog kluba, ali zato se sada Wehen penje.'

Rođen u Zadru, prve nogometne korake napravio je u Primorcu iz Biograda, pa je preko Arbanasa, u koje je stigao za trenerom Marinom Galićem, Prtajin već s 15 godina napustio obiteljski dom i stigao u Zagreb.

'Morao sam otići u Arbanase, jer tamo se radilo puno ozbiljnije. Ali brzo sam napredovao, pa je bilo logično da odem tamo gdje ću još rasti. I odlučili smo da se preselim u Zagreb. A da bih se što lakše privikao i na veći grad i na ozbiljniji nogomet, prvu sam godinu proveo u NK Trešnjevka. U to sam vrijeme još bio nizak, pa je bilo logično da stasam negdje na posudbi. Potom sam obukao dres NK Zagreb, koji je u to vrijeme bio čak bolji za razvoj od Dinama i Hajduka. Pobjeđivali smo ih, a u svlačionici sam bio s Kolingerom i Dominikom Livakovićem. Stekao sam veliko iskustvo, igrao za kadete i juniore, a onda su me zapazili ljudi iz Udinesea.'

S nepunih 18 godina napustili ste Hrvatsku. Možda vam to i nije toliko teško palo, jer već ste tri godine bili daleko od obiteljskog doma?

'U jednu ruku možda je bilo jednostavnije. No tek sam svladao engleski, a talijanski nisam znao. Ipak, tamo je sve bilo sjajno posloženo. Riječ je o velikom klubu i brinuli su se za mene. Trenirao sam s prvom ekipom, igrao za drugu momčad u Primaveri. I išlo mi je sjajno.'

Fino društvo, znači. Bilo je tamo i zvučnih imena s kojima ste trenirali.

'Da. Evo, bio sam jako dobar sa sadašnjim golmanom Napolija Alexom Meretom. Prije smo se često dopisivali, bili smo u kontaktu. Potegao sam i na neke utakmice Lige prvaka. No nogometni putevi su nam se razišli, pa sada taj kontakt nije toliko čest. Također, u to vrijeme u Udineseu bio je Bruno Fernandes, danas igrač Manchester Uniteda, i Poljak Zielinski, koji je također u Napoliju.'

Kako to da niste ostali u Udineseu kad vam je krenulo tako dobro?

'Bilo je jasno da neću dobiti priliku u prvom sastavu. A kako su klubovi slali igrače na posudbe u Serie C ili Serie D, što je bio slučaj i s mojim susjedom Martinom Erlićem, mene je zaintrigirao interes Hajduka, odnosno poziv s Poljuda. Ipak je Hajduk moj klub i želio sam igrati za Bile. Tako da sam prihvatio taj poziv. Međutim pravu priliku nisam dobio (op.a., odigrao je Prtajin nekoliko minuta u ogledu protiv Slaven Belupa, a momčad je tada vodio Joan Carrillo). Shvatio sam tada da je nogomet nešto više od samog sporta. Ponio sam se profesionalno, nisam ni na koga ljut, ali procijenio sam da je bolje otići.'

Taman kada je otišao s Poljuda svijet je zahvatila kriza s koronavirusom i bilo je teško uhvatiti ritam. No priliku je dobio u švicarskom Schaffhausenu.

'Tamo su me trenirala braća Murat i Hakan Yakin. Institucije u Švicarskoj, čija je slava velika. Samo je Federer ispred njih. Hakan je bio pomoćnik Muratu, koji je potom preuzeo švicarsku reprezentaciju. I tamo sam bio zapažen, u 56 utakmica zabio sam 25 golova, imao sedam asistencija. Ali kako je sve diktirala korona, opet se sve prekinulo. I odlučio sam prihvatiti poziv ljubljanske Olimpije. Očito greška, jer klub je bio u velikim problemima. Sjetite se kako su se obračunali s Prosinečkim. Klub je bio na naslovnicama, ali po negativnim stvarima.'

Dakle i ljeto 2022. godine bilo je turbulentno?

'Da, bilo je baš napeto. Odradio sam pripreme s Olimpijom, ali kako je sve to krenulo, od smjena Skendera i Prosinečkog, morao sam, recimo tako, bježati. A ljetni prijelazni rok već je bio pri kraju. Sezona je krenula, pa nisam imao veliki izbor. Na svu sreću, javio se Wehen. Istina, propustio sam prvih šest, sedam kola, potom još četiri kroz sezonu zbog ozljede, ali stigao sam zabiti 15 golova u 25 prvenstvenih utakmica.'

Dovoljno da vas počnu loviti veći klubovi?

'Iskreno, uopće se ne zamaram time. Sve sam prepustio menadžeru (op.a., Petar Duvnjak), koji me štiti od tih informacija. Znam samo da postoji interes.'

Postoji, da. Žele ga dva kluba koja će sljedeće sezone igrati u Bundesligi, a na subotnjoj se utakmici pojavio i predstavnik Kölna. No kako je Prtajin rekao, ne zaletava se nikamo. Svjestan je svojih mogućnosti, ali i da bez rada nema naprijed. Zanimalo nas je i s kime bi se usporedio.

'Kao mlađi uživao sam gledajući Messija, zamišljao i Maradonu. No ja sam klasični centarfor, tehnički dobro potkovan, znam igrati i lijevom i desnom nogom, zabiti i glavom. Evo, od ovih 15, sedam, osam golova zabio sam baš tako. Ali volim i kombinatoriku, povući se i razigravati.'

Znači, nešto kao Bruno Petković? Ili Andrej Kramarić?

'Tako nekako, ali s time da mislim da se Petković možda čak i previše spušta. Njih dvojica su više kao 'lažne devetke', ja se više držim 16-erca. Volim se i ja spustiti, odigrati dupli pas, ali onda previše pati napadački učinak. Obožavao sam gledati i Modrića i Mandžukića, ali sada sam već u zrelijim godinama, pa se više koncentriram na samog sebe. S time da obožavam gledati Modrića kako igra u reprezentaciji. To mi je baš gušt, jer maštam, kao i svi, da bih jednog dana i ja mogao obući reprezentativni dres. Naravno, za takvo nešto treba i puno sreće, odnosno poklopiti se puno stvari, ali trudit ću se, pa tko zna što mi to jednog dana donese. Možda i nastup uz moje idole', polako je završavao Prtajin, a kada smo ga pitali što ga još zanima u životu, iznenadio nas je odgovorom:

'Mislim da nisam klasični nogometaš. Obožavam povijest. I često razgovaram s ljudima koji su diplomirali tu granu znanosti. Posebno me zanima hrvatska povijest, proučavam knjige, stare dokumente. Jer naučio sam da iz neznanja dolazi loše, odnosno da ti znanje otvara mnoga druga vrata.'