Kako je moguće da reprezentacija u kojoj igraju igrači Real Madrida, Bayerna i budući igrač Barcelone bude potpuno nadigrana od momčadi većina čijih igrača je široj javnosti nepoznata i koji uglavnom igraju u meksičkoj ligi, pitao se sportski novinar i stručni komentator HRT-a Anton Samovojska i s njime dobar dio hrvatske javnosti.

Postoje barem dva dobra razloga za to:

1. Meksički igrači u pravilu su podcijenjeni.

Kada su analizirali funkcioniranje transfera u svojoj knjizi Soccernomics, Stefan Szymanski i Simon Kuper  pokazali su kako oni pate od mnogo nelogičnosti. Jedna od njih je da su igrači nekih nacionalnosti više ili manje cijenjeni neovisno o kvaliteti. Meksikanci su tradicionalno među podcijenjenima. Kako je Alexu Bellosu, autoru knjige o brazilskom nogometu otkrio menadžer koji je sudjelovao u transferima mnogo loših brazilskih igrača u male europske lige, mnogo je lakše prodati vrlo lošeg Brazilca, nego vrhunskog Meksikanca. Kao rezultat, Meksikanci će rjeđe nalaziti put do dobrih angažmana u Europi, gdje na njihov angažman utječu i pravila za igrače izvan EU-a. Uz takve uvjete mnogi od njih ni neće pokušati napustiti vlastitu ligu, koju je Međunarodna federacija nogometne povijesti i statistike vodila kao desetu najjaču svjetsku ligu prošlog desetljeća, u kojoj, unatoč mnogim problemima, među najboljim igračima nisu rijetke plaće više od milijun dolara godišnje i u koju dolaze igrači iz cijele Latinske Amerike. Meksički igrači su možda samo jedan dobar rezultat na Svjetskom prvenstvu udaljeni od rasta popularnosti.

2. Nogomet je momčadski sport

Broj hrvatskih igrača koji igraju u vrhunskim svjetskim klubovima je trenutačno dva, i vjerojatno će isto biti i sljedeće sezone, premda s drugim igračima. U sadašnjem kadru reprezentacije vjerojatno imamo samo tri takva igrača, Modrića, Rakitića i Mandžukića, koji su u ovom trenutku dovoljno kvalitetni da bi mogli biti u prvoj momčadi nekog od klubova koji spadaju među favorite Lige prvaka. Premda njih volimo isticati, za uspjeh reprezentacije je možda važnije koliko su kvalitetni ostali igrači. Chris Anderson i David Sally su u svojoj knjizi The Numbers Game među ostalim pokušali prikazati kako je za uspjeh neke momčadi kvaliteta najlošijeg igrača možda i važnija od najboljeg. A Hrvatska ima mnogo slabih karika. O problemu lijevog beka se govori već godinama dok je na desnoj strani Darijo Srna već neko vrijeme u silaznoj fazi karijere. Otkad se današnji izbornik Niko Kovač povukao iz momčadi, postoji i problem na poziciji zadnjeg veznog igrača. Dodajmo k tome kako je do vrlo dobrih igara Perišića u Brazilu, Hrvatska je igrala bez pravih krila. Mandžukića je Guardiola opisao kao najboljeg igrača glavom na svijetu, no zbog nedostataka u ostalim dijelovima momčadi ne može biti efikasan kao u klubu.

Bez igrača iza, Modrić i Rakitić moraju igrati konzervativnije nego u klubovima i manje pridonose kreaciji u napadu, a sredina je, kao i lijeva strana i dalje propusna kao što su sa svoja dva gola već u prvom kolu pokazali Brazilci. To nije iznenađenje. Kuper i Szymanski su pokazali kako su tri važna faktora za uspjeh neke reprezentacije nogometno iskustvo, broj stanovnika i BDP po glavi stanovnika. Premda Hrvatska uvjerljivo premašuje na tome temeljena očekivanja i autori je navode kao jedno od, u relativnim razmjerima, najuspješnijih reprezentacija, ne može se pobjeći od realnih ograničenja i očekivati da će sve pozicije biti pokrivene vrhunskim igračima.

Hrvatska reprezentacija će u većini svojih izdanja imati prilično velike razlike u kvaliteti igrača u prvoj momčadi. Meksiko vjerojatno trenutačno nema igrača kvalitetom u rangu Modrića, Rakitića ili Mandžukića. No zbog velike baze države od gotovo 120 milijuna stanovnika, može imati ravnomjernije raspoređenu kvalitetu kroz cijelu momčad i zbog toga biti manje sklona pogreškama. A momčad koja je manje sklona pogreškama će u pravilu biti u prednosti.

Stoga će biti itekako zanimljivo pratiti nastavak SP-a s pitanjem u mislima: dokamo može dogurati ovako dobro posložen Meksiko?