Nepuna dva tjedna nakon uspjeha u Berlinu, uspješno je diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a s novinarom Ivicom Marasom za portal prvi.hr govorila je o karijeri, izlascima i uzoru...

Šest si godina trenirala rukomet, a na kraju si završila na atletskoj stazi?

'Istina. Mogu reći da mi je rukomet zapravo prva ljubav. A kako sam završila u atletici… Odlučila sam trčati za svoju osnovnu školu kako bih taj dan bila oslobođena nastave. Iako sam bila odlikašica, taj dan mi se baš nije dalo sjediti u klupi. Utrka je bila na 600 metara i završila sam kao treća u svojoj skupini, usprkos tome što sam trčala u teškim rukometnim tenisicama i što je u utrci bilo cura koje su trenirale atletiku. Nakon ulaska u cilj, dočekala me jedna atletska trenerica koja me uvjeravala da bih se trebala baviti trčanjem jer sam izdržljiva 'kao da sam u šumi rođena'. Nakon upornog uvjeravanja trenerice i mog tate, odlučila sam otići na nekoliko probnih treninga i svidjelo mi se. Sad trčim već jedanaest godina i ne mislim tako skoro stati.'

Državna si rekorderka na 3000 metara iz 2015. godine. Je li ta utrka na Memorijalu Borisa Hanžekovića tvoja najveća utrka na srednje dugim prugama?

'Ne mogu reći da mi je to najveća utrka – trčala sam i dva finala Univerzijade, ali mi je jedna od najdražih jer sam trčala pred domaćom publikom, koja me svojim bodrenjem nosila do državnog rekorda. Tu večer i taj osjećaj nikada neću zaboraviti.'

Nakon tvog prvog maratona u Berlinu ove godine kao da su se tvoji ciljevi u atletici iz korijena promijenili?

'Samim odabirom maratona promijenila sam sve svoje dosadašnje ciljeve jer sam do prošle godine trčala srednje pruge. Znala sam da ću u Berlinu dobro trčati, ali svejedno sam bila oprezna jer nikada nisam trčala tako dugu utrku i nisam znala što me čeka nakon 35. kilometra. Na kraju je ispalo sjajno, prvi maraton i odmah norma za moje prve Olimpijske igre (2:38,05 ujedno je i treći rezultat svih vremena u Hrvatskoj, op.a.). Naravno, treba i dalje trenirati vrijedno i strpljivo, jer normu moram potvrditi i u 2019. godini. Zato, držite mi fige…'

Tko te najviše podržava u tvojoj sportskoj karijeri?

'Prvo bih spomenula svoju obitelj: mamu, tatu i brata, ponajviše tatu, koji mi je velika podrška od samih početaka. Odnedavno se mom malom timu pridružio i moj zaručnik, koji je nogometni trener i magistar kineziologije, tako da razumije principe treninga, oporavka i općenito svakodnevice vrhunskog sportaša. Naravno, tu je i moj trener Slavko Petrović, koji je po mom skromnom mišljenju naš najbolji trener za duge pruge, tj. maraton. Moram spomenuti i pomoćnog trenera Darija Nemeca, koji je uvijek tu kad mi zatreba pomoć oko treninga i natjecanja. Zaista puno dugujem tim ljudima i mislim da nisam mogla odabrati bolji tim.'

Uz dva treninga dnevno i česta natjecanja, imaš li vremena za prijatelje, izlaske…?

'Moram priznati da stvarno imam malo slobodnog vremena između treninga, ali svakako nađem vremena za meni drage ljude. Rijetko kad si dopustim kasnonoćne izlaske. Više volim mirnije izlaske kao što su odlasci u kino, na piće, ručak ili večeru. Ukratko, potpuno sam posvećena svojim sportskim ciljevima.'

Tvoj sportski uzor je legendarni boksač Mate Parlov. Time šalješ poruku da i ti želiš biti velika pobjednica. Nekako osjećamo da vrijeme tvojih atletskih uspjeha tek dolazi.

'Mate Parlov moj je najveći sportski uzor i jako sam ponosna što smo iz iste obitelji. Ljudi očekuju da mi uzor bude neka trkačica iz Etiopije ili Kenije, ali mene nitko ne može nadahnuti kao Mate Parlov. Sanjam da postignem upola sportskih uspjeha kao on.'