Zbog rezultata, srčanosti i dugovječnosti hvala Lini Červaru. Tko Istrijanu želi osporiti učinjeno neka razmisli još jednom. On je preuzeo sastav na 12. mjestu Eura, godinu kasnije ga odveo do svjetskog trona i u svojih deset natjecanja ušao u devet polufinala.

Ali niti u euforiji ne treba pretjerivati, Lino ima i vidljive nedostatke. Jedan od njih posebno boli, ostali su prilično nevažni.

Uspješno je pomladio sastav i na kvaliteti nije izgubio puno. Možda nije izgubio i ništa. Momčad je složio bez legendarnog kapetana Metličića, Špoljarića, Dominikovića i Šprema, ranije se na ružan način oprostio od Sulića, Kaleba i Džombe.

Pročitajte još jednom ta imena. Bez njih ne bi bilo medalja i priče o hrvatskoj dinastiji. Bez njih ne bi bilo ni Štrleka ni Gojuna ni Čupića. Ne još. Njihov bi put bio daleko trnovitiji i neprohodniji.

Sada, kad nas pod Červarovim vodstvom čeka novi rezultatski uzlet i finala u kojima bi mi trebali favoriti, treba uključiti šahovsku logiku. Razmišljati korak unaprijed. Otpisane igrače, iako nije isključeno da se netko od četvorice prvospomenutih bude koristio i u budućnosti, treba zadržati što bliže stručnom stožeru ili savezu. Među njima ima rođenih vođa i velikih znalaca koji moraju ostati na okupu i zidati nove temelje.

Dovoljan gubitak su bili odlazak genijalnog Irfana Smajlagića i povlačenje sa scene Patrika Ćavara.

Červar zna što i kako, a razumljivo je i probavljivo kako će autoritet lakše zadržati u mlađem sastavu. Stožeru je nakon Bašića i Goluže priključio Šolu i trenera zlatnih juniora Canjugu, ali ta baza može biti puno šira. Ne danas, ne mora ni sutra, ali živuće legende hrvatskog rukometa moraju se pripremati za buduće, vodeće, uloge u hrvatskom rukometu.

Neki od navedenih za svoje su 'mirovine' saznali od novinara, to je nedopustivo. Nitko od njih nije imao službeni oproštaj. Tu dio krivice snosi i udruga europskih klubova koja elitu nije pustila na reviju u Zagreb. Bez obzira na sve, taj oproštaj se mora održati. I na njega treba, ako igrači tako misle, biti pozvan i etiketirani Sulić. Čovjek je pola godine nakon nesreće u kojoj bi poginulo 95 posto ljudi igrao za reprezentaciju i to mu je bila ideja vodilja kroz svo vrijeme terapija.

Uostalom, grandiozne hrvatske dvorane uglavnom skupljaju prašinu i napune se tek prilikom nastupa domaćih i 'domaćih' pjevača. Napravite turneju, narod bi jedva dočekao pozdraviti generaciju koja je donijela toliko suza radosnica. Pozovite i Bana, ni on nema ništa pametnije za raditi.

Nema niti jedan razlog da ne bude tako. Premala smo zemlja i preuski rukometni bazen da bi se razbacivali s teško stečenom baštinom. Ako izbornik nije u dobrim odnosima s ljudima koji su ga proslavili onda on dio svog posla ne radi dobro.

Neka pitaju košarkaše što se dogodi kada se legende rasprše po svijetu a naslovne uloge preuzmu nestručni činovnici. Takva sudbina prijeti svima, pa i danas blistavom rukometu.

Možda je sve to zakuhao i autoritarni šef hrvatskog rukometa Zoran Gobac, ali onda je Červarov grijeh što dopušta da se to radi u njegovo ime.