Indija se posljednji put kvalificirala za Svjetsko nogometno prvenstvo daleke 1950. godine, na kojem se na kraju nije ni pojavila jer njezinim nogometašima nije bilo odobreno da igraju onako kako su navikli – bosi.

Kako se onda činilo, to u Indiji nije nikoga previše smetalo jer taj sport ionako nije bio na popisu onih omiljenih ili popularnih. Godinama se po tom pitanju u toj zemlji ništa nije mijenjalo – sve dosad. Nogometna groznica koja već danima traje u čitavom svijetu u potpunosti je zavladala i tom državom, a prizori ulica i kafića u satima utakmica gotovo se ni po čemu ne razlikuju od onih u velegradovima Južne Amerike ili Europe.

150 milijuna eura po utakmici

Svaki kafić čiji vlasnik imalo drži do sebe postavio je ovih dana televizore s većim ili manjim ekranima, a najbolja mjesta su, naravno, već zauzeta satima prije dotičnog nogometnog susreta. 'Svi su poludjeli i svi se žele kladiti', kaže vlasnik jednog kafića u Delhiju i zadovoljno trlja ruke. Kako i ne bi – vlasnici restorana i barova ovih dana pripadaju među najveće profitere u Indiji. Iako je klađenje u toj zemlji zapravo najstrože zabranjeno, prema nekim procjenama ovdašnjih medija Indijci po utakmici ukupno ulažu oko 150 milijuna eura. Kako službene kladionice ne postoje, ta vrsta sporta se odvija bez ikakvih pismenih potvrda, najčešće preko mobitela.

No klađenje na rezultate pojedinih utakmica ovih dana nije jedini izvor prihoda kreativnih Indijaca sa smislom za biznis. U trendu su i dresovi s brojevima i slikama određenih nogometaša, a prednjače brazilski i argentinski dresovi – prvenstveno oni s brojem 10 Lionela Messija.

Zašto baš on? 'Pa za nekoga moramo navijati kad Indija već ne sudjeluje', najčešće je objašnjenje vlasnika argentinskog dresa. 'No jednog dana ćemo i mi sudjelovati, i to sasvim sigurno više ne bosi, nego u prvoklasnim kopačkama.'