'Znao sam da će, ako osvojim medalju, to biti deseta u obitelji Kostelić i na to sam jako ponosan. Možda mi ova medalja najviše znači u tom smislu. A tata je bio presretan, on je plakao i rekao mi: 'Ako sad nisam umro, onda neću nikad!'', kazao je Ivica Kostelić.

S obzirom da su mu, kako sam kaže, ovo 'vjerojatno zadnje Olimpijske igre', zanimalo nas je po čemu bi najviše volio da ga pamte kao sportaša. Da li po broju pobjeda, naslova, medalja, ili kao svestranog skijaša, ili pak kao sportaša koji je toliko puta - često i iz autsajderske pozicije - dokazivao da je nemoguće - moguće?

'Nisam razmišljao o tome. Volio bih da me pamte kao svestranog skijaša koji je... uvijek imao vremena za svakoga!' (smijeh)

S obzirom na to da ove godine nije imao rezultate koji bi dali naslutiti da bi u Sočiju mogao doći do medalje, još jednom se - u to više nema sumnje - potvrdilo da obitelj Kostelić posjeduje jedinstveno znanje o psihofizičkoj pripremi pojedinca. Misli li Ivica po završetku karijere na neki način sudjelovati u predavanju tog znanja - bilo unutar samog skijanja, bilo u širem smislu?

'To je dobro pitanje. Međutim, ja cijeli život živim samo ovakav život, ne znam ništa drugo osim ovoga. A s druge strane, nisam baš čovjek koji ima malo interesa. Zanima me puno stvari... Ne znam, pretpostavljam da ne želim sada ostati u skijanju nakon što završim karijeru. A ako mogu bilo kome, bilo kako pomoći - bez da to uključuje nekakvu totalnu posvećenost - uvijek sam spreman za to. Pomoći svakome.'

Da je osvojio zlato u Sočiju, bi li se umirovio?

'Ne! Nije još vrijeme...'