Danko Đikić nogometni je agent koji je svoju karijeru počeo u Njemačkoj, ali ga je životni i profesionalni put prije svega vezao uz Portugal i portugalske igrače, s kojima i dan danas najviše surađuje. Posredovao je kao agent kod transfera Tonela, Soudanija, Pinta, Eduarda, Machada Wilsona Eduarda, te tako bio ključan faktor izgradnje novog, ovogodišnjeg Dinama, kojem je cilj plasman u Ligu prvaka.

Za tportal, Danko Đikić odgovorio je na mnoga pitanja kako je tekao cijeli proces. Ključ svega bila je naravno činjenica da je Hrvatska postala dio Europske unije (kako njezini članovi ne bi ušli u kvotu 'stranaca'), ali i mnoge druge stvari, koje nam je pojasnio…

Kako je počela, sada intenzivna, vaša suradnja s Dinamom?
Vidio sam intenciju Zdravka Mamića da u redove kluba dovede neka provjerenija nogometna imena, koji su bili mahom isluženi igrači poput Nowotnog ili Kocha. Cijela je priča počela s Halilhodžićem, kojem je trebao iskusni stoper internacionalac, a izbor je pao na Tonela. Ja sam preko portugalskom partnera dobio izuzetne preporuke, pa je on došao kao igrač velikog kluba (Sporting Lisabon), s kojim je zapravo započela cijela priča.

On je bio izuzetan igrač, što se i u Dinamu potvrdilo, pa je onda moja suradnja s Dinamom gotovo sama po sebi krenula dalje. Zdravko Mamić mi je dao otvorene ruke, pa se suradnja nastavila prošlogodišnjim dolascima Pinta i Soudanija, kojeg smatram također zapravo portugalskim igračem. Kako su i njihovi transferi bili uspjeh, jednostavno smo nastavili dalje.

U oči upada činjenica da ste u Dinamu uspjeli dovesti nekoliko igrača (Eduardo, Machado, Soudani) koji su članovi svojih reprezentacija, a imali su i ponude velikih klubova. Kako vam je to pošlo za rukom?
Glupo je pričati o sebi kao agentu hvalospjeve, ali Dinamo je poznat u Europi, kao primjerice Porto ili Ajax, po velikim transferima u lige petice, što svakako pomaže privući igrače. Drugi segment je poslovanje kluba, koje je vrlo profesionalno i igračima se uvijek isplaćuju

dogovoreni iznosi na vrijeme. Ovo je vrlo bitan segment cijele priče jer Dinamo je tako stvorio imidž ozbiljnog europskog kluba te po tom pitanju moram pohvaliti rad Uprave.

Postoji naravno i moj dio posla, nazovimo ga moć uvjeravanja, pa dođu igrači za koji to niste očekivali. Realno gledajući, malo tko se nadao u modroj svlačionici vidjeti igrače poput Eduarda, koji je portugalski reprezentativac, ili Machada, koji je odigrao devet utakmica za reprezentaciju, a s Olympiacosom je postigao velike uspjehe i u Ligi prvaka. On je s takvim CV-om mogao pronaći i poznatiji klub, ali to je moj dio - da uvjerim igrača da je ovo za njega dobar odabir.

Uvijek se sjetim kako Zdravko (Mamić) nije vjerovao da će ti igrači doći, dok ih nije vidio na aerodromu. Tako je bilo i s Machadom, sve dok nije sletio na aerodrom, nisu mi vjerovali da stvarno dolazi. Uz sve to, pomaže činjenica da je u klubu već bilo nekoliko portugalskih igrača te da je odnos uvijek bio korektan, a klub se ponašao vrlo profesionalno.

Koliko Dinamu zapravo pomaže kriza kod drugih klubova?
Klubovi poput Panathinaikosa, i još mnogi drugi, koji su nekoć mogli više plaćati sada više ne mogu. To ide Dinamu na ruku. Još je jedna stvar važna, gdje mi sebe uvijek jako podcjenjujemo, a to je činjenica da igrači dolaze u Zagreb i Hrvatsku. Njima se ovdje jako sviđa, Zagreb je lijep grad, a kako je riječ o sve redom obiteljskim ljudima, oni imaju i neke druge prioritete koji su im ovdje ispunjeni; od škola za djecu do svega ostalog. Tako da je i to jedna stvar koja se uklapa u cijelu priču.

Kada radim s igračem, ja ne gledam samo njegove nogometne, nego i ljudske kvalitete. Bitno mi je da je riječ o uravnoteženom i odgojenom čovjeku, a od svih svojih igrača tražim da se ponašaju prema svima s poštovanjem – od klupske čistačice, preko gledatelja do novinara. To je standard kojeg se držim i na kojim pazim da i igrači poštuju.

Baš je dobar primjer bio Soudani, s obzirom da s Arapima zna biti nešto većih problema nego s Portugalcima, ali on je odmah pokazao da je vrlo simpatičan momak iz jedne vrlo fine obitelji, pa se zato vjerojatno i tako brzo prilagodio na prilike u Zagrebu.

Koja je zapravo cijena takvog igrača; poput Machada ili Eduarda, koji su uvijek tu negdje, na rubu portugalske izabrane vrste?
Što se odštete tiče, ona je stvar dogovora klubova, ali zna se da takvi igrači imaju svoju cijenu, koja može, ovisno od prethodnog ugovora, varirati od 300 do 700 tisuća eura godišnje plaće. Što igrač ima impresivniji životopis, to je naravno i plaća veća.

Nije li stoga ovaj projekt riskantan i financijski neodrživ, ako Dinamo ne dođe do Lige prvake?
Ne znam detalje Dinamove financijske situacije, ali mislim da Zdravko Mamić i ljudi koji vode klub znaju da ne mogu s potpunom sigurnošću računati na plasman u Ligu prvaka. Koliko mi je poznato, Dinamo ima financijskih rezervi za izdržati barem jednu sezonu bez Lige prvaka, a plasman i u Europsku ligu donosi određenu financijsku dobit, ali i bolju mogućnost eventualne prodaje igrača.

Mnogi dovode u pitanje motivaciju igrača koji dolaze iz velikih liga u hrvatski nogomet. Je li to problem?
Mislim da nije. To je jedan dio razloga zbog kojeg radim s Portugalcima, koji su iznimno skromni i radišni ljudi, a nogometaši su pravi profesionalci koji ne rade nikakve ekscese. Oni će profesionalno odraditi sve što se od njih traži, a po prirodi i odgoju su vrlo lojalni, tako da s te strane ne vidim nikakav problem.

Ono što se stalno provlači i kroz medije je pitanje publike... Naravno da bi svi puno radije igrali pred punim stadionom te da im nije nimalo drago vidjeti prazne tribine. No, možemo se samo nadati da će situacija biti bolja.

Također, u javnosti se često mogu čuti kritike na 'portugalski Dinamo', jer tako navodno domaći dečki gube priliku da se dokažu?

To je po meni potpuno pogrešno gledanje na stvari. Ako želite imati dobar i uspješan klub, morate imati kvalitetne igrače, a što je kvaliteta i konkurencija veća, to je i mogući napredak veći. Osobno znam koliko u Dinamu brinu i vode računa koji im mladi igrači i na kojim pozicijama uskoro dolaze, pa planski ostavljaju prostor upravo na tim mjestima i polako ih uvode u momčad. Mislim da je dodatna kvalitete preko iskusnih internacionalaca može samo pomoći razvoju igrača iz omladinske škole.

Agenti su u nogometnom svijetu često stigmatizirani. Koja je zapravo vaša dobit i koliko je to težak posao?
Po svim pravilnicima UEFA-e sve je poznato; predstavnik igrača ima pravo na 10% iznosa njegove plaće, dok se odštete određuju samo između klubova. To mnogima zvuče kao basnoslovni iznosi, ali probiti se u našem svijetu izuzetno je teško, kao i dobro poslovati. Troškovi ovog života nisu nimalo mali, a često se previđa koliko je potrebno znanja i truda da bi se uspjelo. Riječ je o stalnom praćenju događanja, te pomoći igračima, kako bi na temelju naših projekata izgradili prave karijere. Agenata je stvarno mnogo, uspijeva ih malo…

Osim teme Dinamo, s Dankom Džikićem prošli smo i mnoge druge teme poput Hajduka, Rijeke, hrvatske reprezentacije te njegove karijere.
Dovoljno je da pratite tportal slijedećih dana kako bi ulovili i drugi dio intervjua