Smatram da bi pokretanje takvih nadnacionalnih prvenstava moglo imati neželjene kontraefekte. Živio sam u Nizozemskoj i ondje je tradicija u nogometu izuzetno jaka i važna stvar – iako je razina igre i rezultata prije Cruyffove generacije i totalnog nogometa zapravo bila prilično niska. Razumljivo je da klub poput Ajaxa razmišlja bi li mu više utakmica u jačoj konkurenciji donijelo veću zaradu, bogatije sponzore i podiglo kvalitetu momčadi, ali sama bit Ajaxa oblikovala se unutar nacionalnog okruženja i identiteta, a ne neovisno o njemu. Ajax ili Benfica su veliki klubovi prije svega zbog onoga što znače u svojim zemljama, a tek onda zbog onoga što su u prošlosti postigli u Europi. U nekoj nadnacionalnoj ligi taj bi kumulativni efekt mogao do neke mjere izostati.

Recimo to ovako – smatram da nacionalna prvenstva s najjačim klubovima iz zemlje nikad neće nestati, niti bi se to smjelo dogoditi. Možda u budućnosti dođe do neke vrste regionalnih klupskih natjecanja, ali to neće biti na štetu nacionalnih liga.

Mislite li da će UEFA-in financijski fair play povećati financijske razlike i smanjiti konkurenciju za titule u nogometu?
'Puno je još nepoznanica i nedoumica oko toga kako će se točno FFP provoditi da bi se mogao dati konačni odgovor na to pitanje. No čini se da bi on mogao zacementirati trenutačno stanje i onemogućiti napredak mnogim klubovima podignuvši branu priljevu novog kapitala. Vjerojatno će doći do nekih preslagivanja u samom vrhu, među elitom, ali za klubove koji su sada u srednjoj 'klasi' bit će neizmjerno teže priključiti se onim najvećima. I ne samo za njih – što mislite da će se dogoditi s klubovima iz zemalja kao što je Hrvatska? Oni od FFP-a mogu imati samo više štete nego koristi, jer ako su prisiljeni poslovati u plusu vrlo će teško naći investitore koji bi kroz nekoliko godina izdvojili ozbiljniji novac da ih podignu na veću razinu. Ostat će više-manje zarobljeni ondje gdje jesu.'

Mislite li da će u Engleskoj zaživjeti prijedlog uvođenja novčanog limita koji klubovi mogu potrošiti na plaće i treba li nogometu neka vrsta salary capa?
'To je naprosto neizvedivo. Zamislite da netko donese propis prema kojemu nijedan novinar u Hrvatskoj ne može imati plaću više od 10.000 eura godišnje, bez obzira na kvalitetu ili popularnost – tko može takvo nešto odrediti? Normalno je da će bolji novinar biti bolje plaćen od lošijeg, odnosno da će biti plaćen prema cijeni koju može postići na tržištu, pa je isto tako i normalno da bolji klubovi raspolažu s više novca od onih lošijih. Ili, ako hoćete analogiju s igračima – zamislite da vas neka redakcija želi dovesti i ima budžet za to, ali mora poštovati neko ograničenje pa joj je to izvedivo jedino ako otpusti trojicu drugih novinara? Je li to pravedno?

Salary cap kakav postoji u američkim profesionalnim ligama funkcionira zato što su klubovi franšize pod ingerencijom liga i njegova je funkcija osigurati da vlasnici tih franšiza posluju s profitom, kako bi i liga ostala stabilna. Drugim riječima, to je prije svega biznis, dok nogometni klubovi ne funkcioniraju kao biznis – velika većina njihovih vlasnika ne izvlači izravni profit iz njih niti to uopće pokušava.'

Zajedno s kolegom Stefanom Szymanskim dokazali ste da postoji izravna veza između visine plaća i rezultatskog uspjeha kluba, koji se poklapaju u 90 posto slučajeva, barem u engleskim ligama. Znači li to da je utjecaj menadžera/trenera svega desetak posto?
'Upravo tako, ali radi se o prosječnim vrijednostima. Postoje menadžeri koji konzistentno postižu ili su postizali bolje rezultate od očekivanih: Bob Paisley, Alex Ferguson, Bobby Robson, Arsene Wenger, ali i neka od široj javnosti nepoznatih imena, kao što je Paul Sturrock, trenutačno menadžer Southend Uniteda u League Two.'

Jedna od temeljnih teza knjige 'Soccernomics' je ta da tri temeljna objektivna faktora utječu na uspjeh reprezentacija: brojnost stanovništva, gospodarska snaga zemlje i iskustvo. I dok je u muškom nogometu puno 'overachievera' i 'underachievera' – onih koji postižu znatno više ili manje od očekivanoga – ženskim nogometom dominiraju velike i bogate zemlje. Kako to objašnjavate?
'Vrlo jednostavno – nitko nema jako puno iskustva, što je presudni faktor. Ženski nogomet tek je nedavno podignut na određenu višu razinu, ali se po profesionalnosti i globaliziranosti nimalo ne može mjeriti s muškime. U velikom dijelu svijeta nogomet je još uvijek percipiran kao isključivo muški sport. Stoga će kroz tu kategoriju 'iskustva' do izražaja doći samo one zemlje u kojima je ta muška dominacija manje izražena: SAD, Skandinavija, Daleki istok...'

Što očekujete od Brazila? Zemlja se ubrzano gospodarski razvija i klubovi mogu sve dulje zadržati najbolje igrače. Kako će se to odraziti na uspjehe reprezentacije?
'Dugoročno loše. Sudeći po trenutačnom trendu, sve će više Brazilaca i sve dulje ostajati u Brazilu, gdje se igra užasno spor i zastarjeli nogomet, a taktika nije ni blizu europske razine. To će samo značiti da će igrači imati manje iskustva na najvišoj razini, a mješavina nogometaša koji igraju kod kuće i onih iz europskih klubova mogla bi postati još heterogenija.'

Može li se taj zaključak dijelom primijeniti i na Rusiju te Ukrajinu, čiji klubovi stalno rastu, ali reprezentacije baš i ne?
'Može. Vrlo malo igrača iz bivšeg Sovjetskog Saveza ostvarilo je uspješnu karijeru na Zapadu – na primjer, puno manje nego Hrvata ili Srba, koji dolaze iz stanovništvom neusporedivo manjih zemalja, ali su dulje vremena prisutni u europskim klubovima i prilagodljiviji. Sada iz Rusije ili Ukrajine ni ne moraju nikamo odlaziti, jer u svojim ligama imaju odlične uvjete, ali to u globalu još uvijek nije ista razina. Osim toga, razmjena informacija i iskustva na Istoku je prilično jednosmjerna – treneri i igrači iz drugih zemalja dolaze i mahom igraju ključne uloge, ali njihovi treneri i igrači uglavnom ne odlaze nikamo. Razvoj nogometa u tim zemljama uvijek je slijedio neki pomalo idiosinkratičan put – sada vjerujem da će njihovi klubovi dodatno napredovati, ali vrlo sam skeptičan kada su u pitanju reprezentacije.'