Potencijal svakog nogometaša definiraju tri stvari - talent, fizičke predispozicije i nogometna inteligencija. Jozo Šimunović je definitivno fizički solidan primjerak stopera, mlad je, visok i, makar ga nitko neće zamijeniti s Conanom, sasvim solidno jak. Talent? Pa nije baš dobio maxi porciju kad se talent dijelio, kretanje s loptom mu je prilično tromo i kad je lopta u nogama djeluje kao da automatski uspori brzinu-dvije, a o nekakvim finesama zaista nije potrebno pričati. Ono što je za njegovu poziciju izuzetno bitno je ta nogometna inteligencija, čitanje igre, postavljanje i markiranje, zovimo to kako hoćemo, ono kada igrač zna i može predvidjeti situacije na terenu prije nego se dogode i, laički, 'biti na pravom mjestu u pravo vrijeme'.

Tu Jozo, barem zasad, pada na ispitu. Od kad je stupio na scenu događaju mu se nemogući previdi, protivnici ga olako izbacuju jednim potezom ili čak nijednim jer Jozo sam sebe izbaci iz igre pogrešnim postavljanjem. Dovoljno se prisjetiti situacije iz finala Kupa prošle godine (a ponovile su se i u europskim pretkolima ove godine) kada je Marko Rog, tada Splitov igrač, u samoj završnici dobio priliku da Kup odnese u Split jer je u jednom nadtrčavanju sa Šimunovićem daleko po krilu, gotovo kod sredine terena, odjednom na poklon primio prazan put prema golu. Šimunović je ne samo izgubio korak nego i pao u ključnom momentu kada je Rog krenuo s loptom. Reći će mnogi da se posklizavanje i pad događa, ali u situaciju kada je egal rezultat u 90. minuti finala Kupa stoperu se to jednostavno ne smije dogoditi. Slično se dogodilo i u uzvratnoj utakmici na Malti, srećom po njega - niti jedna od tih pogrešaka nije kažnjena. U europskim nadmetanjima i protiv jačih protivnika (a vidjelo se to prošle godine), sigurno bi bile.

No, i takav kakav je, Šimunović je uspio doći u priču oko velikog transfera. Zdravko Mamić je izveo nekoliko zaista mađioničarskih transfera, uspio je prodati Pokrivača za solidne pare, uspio je solidno unovčiti Schildenfelda (i to kada su kupci došli po Drpića), a trgovački gen je najviše dokazao kad je u zamjenu za Hrvoja Čalu uspio dobiti - novac. Nije nemoguće da jednog dana na ime tog 'potencijala' i Dinamovog renomea kao inkubatora mladih talenata proda i Šimunovića za koji milijun. No taj dan nije danas niti je u bližoj budućnosti. Kako je i sam Mamić primijetio, potrebna je sezona bez velikih kikseva na domaćim terenima plus igranje LP, a za biti siguran stići će vjerojatno i pokoji predpoziv ili čak poziv Nike Kovača. Velika je razlika pokušavati prodati anonimnog stopera bez velikog renomea ili pokušati prodati člana prve postave kluba iz Ligu Prvaka i reprezentativca sa šireg spiska jedne od najjačih reprezentacija Europe.

Vjerojatno će doći dan kada će i Šimunović ostvariti neki transfer, ali perspektiva igranja u imalo ozbiljnijem europskom klubu mu nije sjajna. Bez pretjeranog talenta i s početničkim pogreškama, Šimunović na stol donosi samo stoperske gabarite iz snova sa visinom i konstitucijom koja bi trebala garantirati kakvu-takvu skočnost i hitrinu. Za npr. škotsku ligu u kojoj se igra gotovo isključivo nabacivanjem visokih lopti prema naprijed ili traženjem ‘target mana’ isturenog u napadu, Šimunovićeve fizikalije zvuče idealno. No, te fizikalije ne znače baš ništa kad Jozo pada po terenu u ključnim momentima, kad ne može držati koncentraciju ili radi nepotrebne faule na suparnicima. Možda ga netko (pa i Celtic) kupi zbog tih fizičkih atributa, ali ostaje mu dalek put da riješi sve svoje mane.

Mnogi povlače paralelu između Schildenfelda i Šimunovića. Kao, i Schifo je u prvom navratu u Dinamu kiksao i bio slaba karika, pa se kasnije probio do kruga reprezentacije i čak pouzdanog stopera. No, Schifo je drugačiji tip igrača, onako podosta trom i ne baš eksplozivan, on je osuđen koristiti tu 'inteligenciju' i moć postavljanja da zaustavi protivnike. Kad je skupio nešto iskustva i maknuo se iz Maksimira, naučio je koristiti to postavljanje da maksimalizira svoje potencijale, a sakrije nedostatke. Šimunović se zasad doima kao igrač koji je u juniorskim kategorijama, zahvaljujući tjelesnoj konstituciji, zaustavljao svoje vršnjake kao od šale i vjerojatno bio jako dobar stoper, ali kad je došao u seniorsku konkurenciju sa sebi jednakima pokazalo se da te fizikalije ne znače puno. A u toj dominaciji samo na mišiće nije naučio neke osnove obrambene postulate koje bi mu dosta dobro došle sada kada igra sa seniorima. Još bi se to dalo ali čini se kako zasad pomaka nema, pa nade da Šimunović postane talijanski tip stopera, koji je taktički potkovan i zna o nogometnoj igri nadprosječno puno, nisu velike.

Prisjetimo se samo, Šimunović i Tin Jedvaj su negdje u isto vrijeme počinjali karijeru u Dinamu. Postoji razlog zašto je Jedvaj od onda prošao dvije jake europske nogometne lige, došao u krug reprezentacije i općenito ga mnogi utjecajni nogometni ljudi smatraju jednim od najperspektivnijih stopera Europe, a zašto Šimunović loše igra u europski lošem Dinamu i jedini koji pohvalne riječi o njegovoj igri imaju su braća Mamić. Taj razlog je jasan i jednostavan, kvaliteta. Jedvaj je ima, Šimunović zasad nema, sve priče o potencijalu na stranu. Jedvaj je svoj potencijal realizirao i dokazao, Šimunovićev potencijal postoji samo u riječima djela fikcije iz marketing službe Dinama. Možda se u neko dogledno vrijeme i nađe naivac koji će priču popiti, ali to se, barem kako sada stvari stoje, neće pretočiti u veliku karijeru na nogometnoj sceni.