Samo su tri momčadi u ligama petice uspjele u posljednjih pet prvenstvenih utakmica ostvariti svih pet pobjeda. I dok je takav pobjednički niz postao već navika Barcelone i Real Madrida, u to se ekskluzivno društvo ugurala i - Fiorentina
Ako ćemo odgovarati na pitanje koja je ekipa kupovinama najviše napredovala u igri, onda je nedvosmislen odgovor - Fiorentina. Momčad koja je prošle sezone nekoliko kola prije kraj strepila hoće li ispasti iz Serie A, sada stoji na trećem mjestu, s time da je već igrala protiv Juventusa, Intera, Napolija i Milana. Dakle raspored joj se od sada otvara.
Prva i najbolja kupovina bila je dovođenje jednog od najtalentiranijih trenera današnjice, Vincenza Montelle, koji je prošle sezone čuda činio s Catanijom.
Nakon toga odlučili su iskoristiti slabosti drugih ekipa kako bi došli do odličnog kadra. Sagledajmo kako su to činili:
Ovoga transfera vjerojatno nikada ne bi bilo da Mancini, trener Cityja, i Siniša Mihajlović, bivši trener Fiorentine koji je svojedobno i tamo doveo Nastasića, nisu kumovi (da, to je istina)! Nije isključeno da je kod tog transfera pala kakva provizijica na konto Mihajlovića (a moguće i Mancinija), jer je inače ovaj potez ne rubu ludosti.
Općenito, puno je lakše prihvatiti lopovluk nego glupost (u lopovluku ima neka vrsta racionalnosti), pa ćemo i ovdje pretpostaviti da je o tome riječ - jer čemu inače uzeti novog, skupljeg igrača sličnog profila, koji radi slične greške mladog stopera kao i njegov prethodnik? Na taj je način Fiorentina došla do 15 milijuna i ponešto boljeg igrača.
Nema milosti za one koji su ispali
Na kraju prošle sezone nazirao se kandidat od kojeg ćete za najmanje novca dobiti najveću kvalitetu. To je dakako Villarreal, čiji su kadar i dalje činili igrači koji su sve donedavno vodili bitke s ponajboljim momčadima Europe, a nekako nije vjerojatno da su baš zaboravili igrati nogomet. Tako su dovedeni stoper Gonzalo (koji je samo prije nekoliko sezona bio velika želja Barcelone) za mizernih dva milijuna eura te Borja Valero, čovjek koji uspijeva biti povremeni španjolski reprezentativac, i to u veznom redu (!). Obojica su se u Fiorentini prilagodila savršeno.
Jedan od igrača u malim klubovima koji je prošle sezone impresionirao definitivno je bio Cuadrado. Iz utakmice u utakmicu bio je daleko najbolji igrač Leccea. Tko zna zašto ga Udinese, po povratku s posudbe, nije ostavio u Udinama, ali je zato na vrijeme reagirala Fiorentina i dobila jedno od najbržih i najagilnijih krila lige.
Zasad je na posudbi s mogućnosti kupovine (oko sedam milijuna eura), a ako ovako nastavi, nema dvojbe da će ostati u Firenzi.
Kod kupovanja igrača od Palerma nema tržišne logike, nego sve ovisi o tome kako se toga dana osjeća njihov ludi predsjednik Zamparini. Tako je vjerojatno jednog dana bio raspoložen za prodavanje igrača pa mu je Fiorentina za 3,5 milijuna uzela jednog od ponajboljih bekova Apenina - Mattiju Cassanija. S obzirom da su prešli na 3-5-2, Cassani traži svoje mjesto u sastavu, ali su ga svejedno dobili debelo ispod cijene. Osim njega, doveden je reprezentativni vratar Viviano (također ispod cijene) te Migliacco, solidan timski igrač koji može grijati klupu, ali uvijek ući i odigrati na rutinu.
Dajte nam ponešto zaboravljenih igrača
Kupiti starije igrače koji neko vrijeme ne igraju u formi zna biti kocka, ali takav posao se Fiorentini isplatio: David Pizzaro ponovo igra kao nekad u Romi i glavni je playmaker ekipe, Alberto Aquilani nema problema s ozljedama i također je motor u sredini, Luca Toni nije ništa brži, ali nije zaboravio igrati u kaznenom prostoru, a El Hamdaoui se odlično snalazi u ulozi džokera napadača (to je onaj čovjek koji je prije dvije sezone utrpao 11 golova u prvih 12. kola nizozemske lige, a onda se jednostavno ugasio). Tu je i Mati Fernandez, pristigao iz Sportinga za 3,5 milijuna eura, a koji je svojedobno bio smatran jednim od najboljih igrača Južne Amerike. Istina, ima 'pticu u glavi', ali je beskrajno talentiran i ta cijena za njega je prava sitnica.
Ključno je bilo zadržati Stevana Jovetića i Adema Ljajića, dvojac koji se i danas ističe individualnim rješenjima. Jovetić je sa šest postignutih golova najbolji strijelac momčadi i ključna karika, dok je Ljajić nerijetko onaj faktor nepredvidljivosti koji lomi protivničke obrane.
Tvrdimo to već dvije godine - zdrav Jovetić spada u sam vrh napadača Europe, a nedostaje mu samo još malo da bude i na samom vrhu!