Prije tri godine, The Guardianov španjolski dopisnik Sid Lowe sjeo je i porazgovarao s Barceloninim playmakerom Xavijem. Budući da je Lowe, inače po vokaciji doktor povijesti, jedan od najkvalitetnijih nogometnih autora na svijetu, a Xavi igrač koji je redefinirao poziciju središnjeg veznjaka, rezultat njihovog susreta bio je jedan od najboljih intervjua s nogometašem koji ćete igdje naći.

'Vidite li sebe kao branitelja vjere? Ideologa?', upitao je novinar nakon što se razgovor dotaknuo filozofije igre Barcelone i španjolske reprezentacije. 'Za mene je izbor bio to ili igračka smrt', odgovorio je Xavi. 'Prije šest godina nogometaši poput mene bili su ugrožena vrsta, u opasnosti od izumiranja. Sve se počelo svoditi na moćne dvometraše, odbijance... A ja sam romantik. Sviđa mi se činjenica da je talent, tehnička sposobnost, danas cjenjeniji od fizičke snage. Da nije tako, ne bi to bila ista igra.'

I još: 'Rezultat može prevariti. Možete sve napraviti jako, jako dobro – ali izgubiti. No postoji nešto veće od rezultata, trajnije. Nešto što ostaje u nasljeđe. Mijenjaju se igrači, ali ne i identitet. Filozofija se ne smije izgubiti.'

Filozofija, identitet. Teške riječi za igru u kojoj 22 čovjeka trče za loptom – a ipak, u njima je srž. 'Želimo loptu, želimo napadati. Kombiniraj, dodaj, odigraj. To je za mene nogomet', kaže Xavi. 'Razmišljati brzo, tragati za prostorom. To je ono što ja radim: tražim prostor. Kad dođete u Barcu, prvo što vas uče je: misli, misli, misli. Brzo. Podigni glavu, pokreni se, vidi, misli. Pogledaj oko sebe prije nego što primiš loptu, vidi je li ti čovjek slobodan. Pum. Iz prve... Brzo. Kao što je Charly Rexach uvijek govorio: mig toc. Pola dodira.'

To je srž tiki-take, identitet Barcelone i španjolske reprezentacije. Xavi, sa 700 utakmica za klub u nogama i još 130 za La Roju, godinama je ideolog obaju momčadi. Ironija je u tome, kako piše Jonathan Wilson u 'Inverting the Pyramid', 'što je Španjolsku tako naučila igrati Barcelona', odnosno slobodarska i separatistička Katalonija.

Jer nije uvijek bilo tako. Cesar Luis Menotti, argentinski trener koji je svojoj zemlji 1978. donio prvu svjetsku titulu, a u sezoni 1983./84. vodio Barcu, proslavio se proročanskom izjavom: 'Jednom kad Španjolska na terenu odluči biti toreador, a ne bik – igrat će bolji nogomet.'

Prije tiki-take, prije europskih i svjetskih naslova, španjolska je prepoznatljiva igra bila nešto posve drugo. Ovog ljeta, kad u prijenosu SP-a začujete glas Drage Ćosića kako zaziva 'Furiju' (s prijeglasom na svakom samoglasniku, kao i uvijek kad se uzbudi...), sjetite se da je Xavijevu repku tako zvati ne samo netočno, nego i zapravo uvredljivo, jer priziva u sjećanje negativne povijesne (ne samo nogometne, nego i političke) konotacije.

Što je zapravo Furija? Francisco Franco je, kao i svaki diktator, imao romantično-šovinističke ideje o 'pravom' karakteru svog naroda. Za njegove je diktature 'La Furia Española' značila samu esenciju 'španjolstva', odnosno skup vrijednosti i karakteristika koje čine poželjni nacionalni identitet: muževnost, hrabrost, velika požrtvovnost, disciplina, osjećaj časti. To su bile i temeljne vrijednosti Isusovačkog reda, koji je u 16. stoljeću osnovao baskijski vitez Ignacije Loyola. Iako je Baskima uskraćivao etničke posebnosti i kulturne slobode, Franco ih je istovremeno slavio kao španjolsku 'ratničku klasu'...

U generalissimivoj viziji, Furija je postala duh 'Nove Španjolske' – mentalitet koji je protjerao Muslimane s Iberijskog poluotoka, a konkvistadore nadahnuo na pokoravanje Amerike; mentalitet koji je stvorio Don Quixotea i njegov beskompromisni juriš na vjetrenjače.

Španjolski nogomet je nadimak 'Furija' zaradio još prije Franca, na Olimpijadi u Antwerpeenu 1920. Tada je reprezentacija u repesažu za treće mjesto pobijedila Švedsku ogromnom borbenošću i 'herkulskim' golom koji je postigao Jose Maria Belauste – legenda kaže da ju je unio loptu u mrežu zajedno s četvoricom Šveđana koji su mu visjeli oko vrata. Sljedećeg dana lokalni su mediji momčad po žestini i agresivnosti usporedili sa španjolskim trupama koje su u 16. stoljeću napale Antwerpeen i nadimak se primio.

Godine 1939., frankistički list Arriba je pisao: 'La Furia Española prisutna je u svim aspektima našeg života... U sportu se najbolje manifestira kroz nogomet, igru u kojoj muževnost španjolske rase može naći puni izričaj i u međunarodnim se natjecanjima nametnuti tehnički nadmoćnim, ali manje agresivnim stranim momčadima.'

Tijekom desetljeća Furija je u nogometu isplivavala, tonula u drugi plan i egzistirala istovremeno s naglašeno tehničkom igrom, primjerice, Real Madrida kasnih 1950-ih ili Barcelone sredinom 1970-ih, a svoj je posljednji veliki procvat doživjela s Javierom Clementeom desetljeće kasnije, već debelo poslije Francove vladavine. Njegov Athletic Bilbao bilo je utjelovljenje tog strahovito agresivnog i fizičkog stila te vodio epske natjecateljske i ideološke bitke s Menottijevom Barcelonom. Clementeov čovjek za posebne zadatke, Andoni Goikoetxea, 'proslavio' se po tome što je u istoj sezoni brutalno satrao i Maradonu i Bernda Schustera – kasnije je priznao da kopačku kojom je razderao El Diegove ligamente čuva kod kuće kao izložak u staklenoj kutiji...

Javier Clemente je veći dio 1990-ih bio španjolski izbornik i forsirao isti jurišnički nogomet zasnovan na dvojici veznih 'razbijača' ispred obrane. Manje je poznato da je on skovao izraz 'tiki-taka' – misleći to kao ruganje suparničkim momčadima koji su se beskrajnim i po njemu besciljnim 'pimplanjem' suprotstavljale njegovoj 'Furiji'.

Koliko su se stvari od tada promijenile najbolje svjedoči činjenica da Španjolci danas više ne žele koristiti taj nadimak i preferiraju se zvati 'La Roja' (Crvena); da je tiki-taka, ne tako davno pogrdni termin, uzdignut na razinu filozofije i nacionalnog nogometnog identiteta. Zasluga je to nove generacije nogometaša, odgojene u Barcinoj 'canteri' i ostalim klupskim školama koje su slijedile njen primjer.

Sve se dogodilo postupno, ali Xavi Hernandez i Creus ključni je protagonist te transformacije. Idući tjedan će navršiti 34 godine, a 23 od tih je proveo u Barceloni – od 11-godišnjeg polaznika La Masije, preko debija za prvu momčad s 18 do današnjeg statusa institucije sa 700 nastupa za Barcu i 130 za repku (plus 10 prigodnih za domovinu Kataloniju).

Minijaturni (170 cm) maestro, obdaren nadnaravnom prostornom inteligencijom i fantastičnom tehnikom, već cijelo desetljeće igra neki svoj nogomet: statistike pokazuju da nitko nema toliko dodira s loptom ni dodavanja kao on; Xavi uvijek vidi nekoliko poteza unaprijed i igra, kako je to jednom rekao Dani Alves, 'u budućnosti'.

Sve više se priča o tome da mu je ovo zadnja sezona, da će uskoro prvi put napustiti Barcelonu i otići, vjerojatno, u New York. Kasnije, to je već dosta izvjesno, školovat će se za trenera i pokušati ići stopama svog nekadašnjeg suigrača Guardiole, promicati nogometnu filozofiju u koju vjeruje. U budućnosti, on će ostati kao orijentir – kao netko tko je imao loptu više od svih drugih i uvijek znao što će s njom. Netko tko je kao ekstremni zastupnik 'pimplanja' zauvijek promijenio španjolski nogometni identitet i nogomet općenito.

Kombiniraj, dodaj, odigraj. Misli, misli, misli. Brzo. Podigni glavu, pokreni se, vidi, misli. Pogledaj oko sebe prije nego što primiš loptu. vidi je li ti čovjek slobodan. Pum. Iz prve... Brzo. Pola dodira.