Ne bih želio biti general poslije bitke, pa samo navodim kako neke stvari nisu napisane slučajno, počinje Nikša Kaleb svoju novu kolumnu za Balkan handball ističući dvije svoje ranije napisane teze u kojima je upozoravao:

…Francuzi će igrati čvrsto kao i svih ovih godina i Hrvatska može računati na pobjedu jedino ako na takvu igru odgovori ako ne jačom, onda u najmanju ruku jednako čvrstom igrom. (uoči Francuske) i

Iz iskustva znam da su Poljaci idealni za oštriju igru nakon koje se u napadu udaljavaju od protivničkog gola, a na koju se ne žale na način da ti još jače vrate u obrani. (uoči Poljske)

Dvije različite utakmice, različite predstave, različiti pristupi i na kraju, naravno i različiti rezultati svega nabrojanog. Iako sam pokušao lagano dobaciti kako ući u utakmicu protiv Francuza, pripremiti se psihički, ignorirati sve prethodne poraze od Francuza, očito je teret na leđima hrvaskih igrača bio prevelik i raspali su se nakon 15 minuta. Nijedna greška iz te utakmice ne zaslužuje kritiku. Dapače, greška je pozitivna stvar jer treneru i igračima daje putokaz što, gdje i kada treba popraviti, a Francuzi su Hrvatskoj dali putokaz što raditi. Da bi u budućnosti ova generacija mogla parirati Francuzima potrebno je poraditi na fizičkoj pripremljenosti i kolektivnoj igri u obrani, u kojoj će sudjelovati svih šest igrača zajedno s golmanom, ne samo 15 nego svih 60 minuta, a ne samo trojica, četvorica raspoloženih tog dana. Ne treba se zavaravati da će se stvari riješiti same od sebe kad francuski 'metuzalemi' odu u penziju. Francuzi su prvaci i u mlađim kategorijama!!

Vjerojatnost prolaska Hrvatske u polufinale se mjerila u promilima, ali ipak je uspjela. Je li sreća presudila da Norveška pobijedi Francusku, da Hrvatska za prolaz igra protiv Poljske, da pobijedi više od 11 razlike, da Stevanović odlično brani..? Nije!!! I sreća nema veze s tim! Svaka utakmica je događaj za sebe i ti događaji nisu povezani, raspored odigravanja nije stvar sreće nego ždrijeba.Da sreća ima utjecaja na sport, postojali bi osim trenera, psihologa, masera, liječnika.. i treneri za sreću. Međutim takvi u sportu ne postoje. Može se trenirati samo ono na što se može utjecati, a Hrvatska je uspjela u jednom: oslobodila se tereta poraza od Francuza, ušla neopterećeno u utakmicu i primijenila u obrani ono što sam spominjao destak dana ranije, odigravši oštro, ali korektno.

Je li Stevanović imao sreće? Nije! Da je važna samo sreća mogli bi uzeti bilo kojeg dobitnika na lotu, staviti ga na gol i uzdati se u njegovu sreću. Jednostavno, kao i cijela ekipa ušao je neopterećeno u utakmicu i odradio ono što zna. Zašto i Poljaci nisu onda odradili tako isto, ono što oni znaju? Vjerujem da su zanemarili dio priče na koji su mogli utjecati, preskočili su psihološku pripremu uzdajući se u domaći teren s krilaticom: Da ga j….., ne možemo izgubiti više od četiri razlike.

Kao i općenito u životu, kad kreneš nešto raditi s negativnim mislima, sam sebi ćeš otežati i završiti će loše.

Zato ja uvijek ponavljam: Večeras će žena biti raspoložena, večeras će žena biti raspoložena, večeras….

Nije ovo šala, jednako o svojoj ženi razmišlja i moj drug Toto. Bar tako kaže….