Vidio sam da je pokretljivost u obrani puno veća, piše proslavljeno hrvatsko krilo Nikša Kaleb za stranicu Balkan handball, nije se događalo da hrvatski igrači stoje na terenu kao štapovi na slalom stazi, ulazilo se u tijelo, u 'kost' igrača, a svaki gol je proslavljan sa stisnutim šakama u zraku što je znak ispoljavanja viška energije i želje za pokazivanjem nadmoći. Lijepa stvar za vraćanje samopouzdanja, dvije lijepe izvedbe prije utakmice sa Francuskom, ali..

Tu istu stvar rade i Francuzi, prije svih Nikola Karabatić. Zabije gol, raširi ruke, stisne šake i pretrči tako pola terena. Sportski je veseliti se. Ako možeš. Ali ima i ono drugo ali. Možeš se veseliti ako šutiraš na gol neometan, ako te netko samo lagano dodirne, ali ako te obrana dobro 'oplete', ako je ulazak u zonu trčanje kroz borove grane, onda nakon postignutog gola ne razmišljaš kako stisnuti šake… Više razmišljaš kako sačuvati rebra i kako stisnuti zube, kako izdržati sljedeću obranu, kako doći do zraka. Francuzi će igrati čvrsto kao i svih ovih godina i Hrvatska može računati na pobjedu jedino ako na takvu igru odgovori ako ne jačom, onda u najmanju ruku jednako čvrstom igrom.

Francuzi su poznati kao ekipa koja je savršena i tehnički i atletski i zato je protiv njih zadovoljstvo igrati. Gdje god udariš, udario si u tvrdo, pa je to još jedan poziv hrvatskim igračima da se nemaju razloga štedjeti, da protiv njih mogu igrati čvrsto koliko koliko god su sposobni. Kad sam vidio koliko su hrvatski igrači angažirani na terenu najradije bih im se pridružio, iako sam sad klasa penzioner. Volio bih da sam u mogućnosti još jednom 'išamarati' Nikolu Karabatića, a onda ga pozvati na piće. Naime, njegov otac Branko je jedno vrijeme bio rukometaš u Metkoviću, kao i moj otac Branko. Čak su jedno vrijeme zajedno služili vojsku. Iako su se njihovi putevi razišli, Nikolu i mene je opet spojio rukomet. Uz poštovanje i simpatije, nakon osvojene olimpijade u Ateni, poklonio sam mu dres u kojem sam igrao na olimpijadi. Četiri godine poslije, olimpijski pobjednik je postala Francuska. Jedan od dresova s brojem 13 s olimpijskim krugovima je završio, pogađate naravno, kod mene.

Ipak, na terenu bi to izgledalo kao u Norveškoj 2008. I vjerujem da bismo jedan drugom rekli isto: milost (popust) ne tražim niti bih ti je dao. Poslije bi svejedno otišli na piće. Tko bi platio, zna se. Penzioneri uvijek loše stoje :)