Švicarski skijaši Franjo Von Allmen i Loic Meillard okitili su se naslovom svjetskih prvaka u ekipnoj kombinaciji na Svjetskom prvenstvu u Saalbachu, dok su njihovi sunarodnjaci Alexis Monney i Tanguy Nef osvojili srebrnu medalju. Bronca je pripala još jednom švicarskom tandemu, Stefanu Rogentinu i Marcu Rochatu, čime je ova alpska nacija potvrdila svoju dominaciju u novoj disciplini.
Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo ujedno je donijelo premijeru ekipne kombinacije u formatu muških i ženskih parova. U ženskoj konkurenciji zlato su osvojile Amerikanke Mikaela Shiffrin i Breezy Johnson. Ova disciplina bit će uvrštena i u program Zimskih olimpijskih igara u Crans Montani sljedeće godine, čime dobiva dodatni značaj na međunarodnoj skijaškoj sceni. No, nisu svi oduševljeni novinama u skijanju. Tako je Ivica Kostolić objasnio što mu smeta na svom Facebook profilu.
vezane vijesti
'Moj je život kao skijaša završio. Kao što je uobičajeno, postao sam gledatelj (i ne baš inspiriran gledatelj) ili ponekad malo više od gledatelja. Izgubio sam zanimanje u što god patroni alpskog skijanja rade. Ali, kako je sport tako važan dio mog života, neke me stvari pogode i osjećam da moram podijeliti koju riječ.
U moru medijskih izvještaja o jučerašnjem cirkusu nazvanom 'timska kombinacija' nitko ne želi istupiti i ukazati da je to 'Carevo novo ruho'. U tom socijalnom eksperimentu, kao toliko puta u povijesti, publiku je hipnotizirala medijska buka. Kafka bi se osjećao kao kod kuće kad bi barem netko povikao 'car je gol'!
Sport nije rat. U svojoj drevnoj srži sport je nastao da izbjegne rat, da slavi mir. Nisu slučajno drevni Grci izmislili pravilo da tijekom Igara svi ratovi moraju zamrijeti. Postojao je kodeks, set pravila o poštenju, koji je davao šansu svakome. I kroz ta pravila sport je postao popularan i moćan u cijelom svijetu.', piše Kostelić i dodaje:
'Inter arma silent leges' - pravila su tiha tijekom rata. Kad su Perzijci doveli 200.000 ljudi da se suoče sa 7000 Grka na Termopilu, nikoga nije bilo briga, pogotovo ne Perzijance. Kad su Osmanlije dovele 150.000 ratnika na Mohačko polje, nije ih bilo briga što su europski suparnici mogli sakupiti samo 25.000 ljudi. To je rat. Nema pravila (do neke granice), nema poštenja, samo brutalna realnost brojki. Perzijci i Osmanlije, poput mnogih drugih supersila u povijesti, doveli su takvu silu jer su mogli. Kad su ih uveli, pravila sporta ukazivala su upravo na to pitanje.
Pogledajmo sada koliko bi smiješno pravilo brojki izgledalo u sportu. Zamislite da SAD-u ili Kanadi dopuste pet hokejskih momčadi na Olimpijskim igrama (jer ih mogu složiti). Zamislite da Brazilu ili Njemačkoj dopuste pet nogometnih momčadi na Svjetskom prvenstvu (jer ih mogu složiti). To bi na kraju značilo uvođenje običaja rata i označilo kraj sporta.
Alpsko skijanje (ili trenutačni 'kreatori' tog sporta), u stalnoj paradi šokova, uspjelo je uvesti još jednu 'sjajnu' ideju. Nitko ne može objasniti kako bi ideja timske kombinacije mogla pomoći sportu, izuzev nespretne samohvale nekolicine. Možda mogu to predložiti drugim sportovima? Siguran sam da bi Brazilci bili oduševljeni da mogu dovesti još tri momčadi na sljedeći SP! Zamislite da za brončanu medalju igraju Brazil protiv Brazila, a onda veliki finale: Brazil vs. Brazil!
Ali na kraju, moju pažnju ne okupiraju pogrešne ideje koliko kako te ideje netko može promovirati, provesti. Koliko god smiješno zvučalo, riječi Noela Gallaghera dolaze mi na pamet: 'Mušterija ne zna što želi, j***š kupca.' Teško je prihvatiti da je to možda točno. Teško je prihvatiti da je marketing toliko jači nego razum. Ali dok god ima razuma, obični čovjek ne bi se smio ustručavati povikati "car je gol!"', napisao je.
