Kad se ona Klasnićeva lopta zakoprcala u Rüştüovoj mreži, a Hrvati – na terenu, na tribinama, na ulicama, ispred televizora – proživljavali trenutke najveće ekstaze, neki su turski igrači u očaju pali na tlo. I čovjek u razdrljenoj bijeloj košulji najprije je ostao šokiran: pogledao je na svoj skupocjeni sat, a drugom ručerdom zagladio kosu na već dobrano ogoljelom tjemenu. Ali to je trajalo samo nekoliko trenutaka, prije nego što se pribrao.

'Vidio sam da neki igrači leže na travi', rekao je poslije Fatih Terim. 'Rekao sam im da se smjesta dignu. Nije mi padalo na pamet da odustanem. Nikad se nisam predao, u cijeloj karijeri. Nikad, baš nikad se ne smijete predati dok sudac nije odsvirao kraj.' Colin Kazim-Richards, koji je tad već bio povučen iz igre na klupu, kaže: 'Ne sjećam se da je išta i rekao igračima, mislim da ih je samo poprijeko pogledao. Možda je podviknuo na njih – a vjerujte mi, kad taj čovjek podvikne, čujete ga.'

U posljednjem je bjesomučnom jurišu Turska još jednom napravila ono što je izgledalo nemoguće. Treći put zaredom: prethodno je golom u posljednjoj minuti pobijedila Švicarsku, pa s dva gola u zadnje četiri minute preokrenula poraz u pobjedu protiv Češke. U ukupno 140 sekundi te sparne večeri na bečkom Ernst-Happel-Stadionu, kao u nekom spektakularnom akcijskom blockbusteru, Turska je najprije beživotno pala poslije iscrpljujućeg dvoboja prsa u prsa, a zatim munjevito skočila natrag i zadala smrtonosni udarac protivniku koji je već trijumfalno likovao nad njenim tijelom.

Za Hrvatsku je, međutim, sve to više sličilo na loš horor u kojem u posljednji čas iz svježeg groba proviri ruka zombija i ščepa junaka za vrat. Svi smo tada, barem u srcu, znali da smo pobijeđeni i da će penali biti samo formalnost, izvršenje egzekucije nad momčadi koja je dotad bila sjajna, pozitivac za koga su svi navijali i koji je možda zaista mogao otići do samoga kraja.

Fatih Terim ponosno nosi nadimak 'Imperator'. Nije mu mrsko ni kad ga zovu onim drugim, koji su mu dali strani novinari: Fatih the Terrible, strašni. Jedino što ne voli, pa čak i shvaća kao osobnu uvredu, je kad mu kažu da je čudotvorac. Jer Terim sebe shvaća kao vojskovođu, a ne kao nekakvog ezoteričnog, hipijevskog mistika. On u čuda ne vjeruje.

'Einstein je rekao da u životu postoje dva puta', rekao je. 'Jedan je smatrati da je sve na ovom svijetu čudo i živjeti u skladu s time. Drugi je vjerovati da ništa nije čudo. Ja spadam u ovu drugu skupinu ljudi. Želim igračima prenijeti svoju životnu filozofiju, a to je da se ne smiju ničega bojati, da imaju povjerenja u same sebe i da se nikad ne predaju.'

Takvim je stavom pridobio igrače i navijače, osim onih kojima je na srcu mrski rival Fenerbahçe – turski novinari kažu da ga oni ponajviše mrze zbog toga što nije 'njihov'. Jer Fatih Terim je velik i jedinstven, njegova osobnost mješavina je povjerenja, strahopoštovanja i ljubavi; on je utjelovljenje pozitivnog stereotipa koji Turci imaju o sebi kao narodu još od doba Sulejmana Veličanstvenog ili još od ranije – neustrašivi 'aslan' (junak) od čijeg mača strepi pola Europe, vođa za kojega će svaki njegov podanik tijekom osvajačkog pohoda dati i život ako treba.

Jedan od 'Imperatorovih' bivših podanika, nekadašnji prvotimac Galatasaraya i turske reprezentacije Arif Erdem, jednom ga je opisao ovako: 'Duša i srce kluba, kum turskog nogometa. Igračima je poput oca, brata i ujaka u jednoj osobi. Broj jedan.' A trener sam o sebi kaže ovo: 'Zastupnika u parlamentu je 365; Fatih Terim samo je jedan' – pa vi vidite jesu li usporedbe pretjerane ili ne.

59-godišnjak ima iza sebe i rezultate. Osim polufinala Eura s repkom, s Galatasarayem je osvojio deset domaćih trofeja, od čega su pet prvenstava, te Kup UEFA 2000. Kad se 2011. vratio u klub, Gala je bio osmi na ljestvici – ali uslijedio je niz od osam uzastopnih pobjeda i na kraju uvjerljivi trijumf s devet bodova prednosti. I sada je Terim vodeći u ligi, prošao je skupinu Lige prvaka, a zatim i Schalke u drugom krugu natjecanja: iako je kod kuće odigrao samo 1-1, u uzvratu je pobijedio 3-2.

Na redu je Real Madrid. 'Ne treba trošiti riječi, svi znaju koliko je to dobra momčad. No i mi smo dobri – imamo respekt prema njima, ali ulazimo u ovu utakmicu sa samopouzdanjem', kaže on. Paradoksalno, baš ono što je Galatasarayu dalo snagu za iskorak u Europi može se pokazati i kao njegov najveći hendikep.

Carigradski klub ove je zime doveo Wesleyja Sneijdera i Didiera Drogbu; napadač Burak Yılmaz istovremeno je strahovito napredovao i trenutačno je, s osam postignutih golova, najbolji strijelac Lige prvaka zajedno s Cristianom Ronaldom. Terim je tražio način da ih sve uklopi u svoju idealnu momčad i našao ga je u rasporedu 4-3-1-2, koji u praksi poprima oblik romba: Hamit Altıntop, Felipe Melo i Selçuk İnan u sredini, ispred njih Sneijder kao polušpica, a u napadu Drogba i Yılmaz.

Zvuči moćno, ali definitivno i suviše avanturistički za Madrid, koji će – bez obzira tko ondje igrao – sasvim sigurno moći uspostaviti premoć u sredini, a pitanje je koliko će Eboué i Riera na bokovima moći zaustaviti Cristiana Ronalda i (vjerojatno) Ángela di Maríu. Terimova idealna postava vrlo je ofenzivna, ali Mourinhova je i jača u veznom redu i ubojitija iz kontri.

Iz domaćih redova dolaze mišljenja da im napadačka igra gostiju jako odgovara. Terim im priznaje prednost, ali se odbija predati jer nikad, u cijeloj karijeri, nije. Čini se da njegovi Turci nemaju gotovo nikakve šanse – ali to smo već o njima čuli, zar ne? I ne samo jednom. Jer kad podvikne Fatih Strašni, taj ludo samouvjereni 'aslan' koji ne vjeruje u čuda, onda ga i čujete.