Sir Winston Churchill jednom je izrekao dosjetku koja nam možda zvuči pomalo patronizirajuće i imperijalistički, ali se i previše puta pokazala sasvim prikladnom. 'Balkan ima tendenciju', kazao je Churchill, 'da proizvodi više povijesti nego što može konzumirati'.

Možemo raspravljati o tome u kojoj je mjeri Hrvatska Balkan, a u kojoj nije, dojam je, međutim, da upravo 'balkanski' dio karaktera u ovoj zemlji najčešće izlazi na vidjelo u situacijama nabijenim natjecateljskim strastima koje se često događaju u politici i sportu. U tim prilikama redovito se poseže za bespućima povijesne zbiljnosti kako bi se dokazala poanta ili naelektrizirala publika.

No zadržimo se na nogometu. Najave predstojeće utakmice Hrvatska - Srbija puno više sliče jednom drugom Churchillovom govoru – onom kako ćemo se 'boriti na plažama, poljima i ulicama', kao da je doista riječ o 'povijesnoj' i 'sudbonosnoj' bici; 'utakmici desetljeća/karijere', onoj koja će 'obilježiti generaciju' i u kojoj je u igri 'više od tri boda'. Mnogi navijači, novinari, ali i igrači, shvaćaju je kao takvu – radi se, uostalom, o jedinom meču koji u ovom trenutku može rasprodati Maksimir, usto i sve negativne osjećaje prema ključnim ljudima u našem nogometu potpuno potisnuti u drugi plan.

Oprostite, ali zašto je točno ta utakmica povijesna?

Iz sportsko-natjecateljske perspektive sigurno nije, jer Srbija nije suparnik takvog renomea ili snage da bi Hrvatskoj to trebalo imponirati. Prvi nastupi na velikim natjecanjima su povijesni: pobjeda protiv Njemačke na SP-u, polufinale s Francuzima i susret s Nizozemskom za treće mjesto su povijesni; gostujuće pobjede protiv Italije i Engleske možda također. Ali kvalifikacijska utakmica s reprezentacijom koja je po svemu slabija od naše, a k tome niti ne odlučuje previše o plasmanu na SP? Najgore što se može dogoditi je da eventualnim porazom vratimo Srbiju u igru, ali i tada bismo još uvijek imali bolje izglede za prolaz skupine.

Ali, reći će netko, susret sa Srbijom je više od igre... Zašto bi bio? U redu, radi se o prvoj utakmici sa susjednom državom (1999. smo igrali protiv Jugoslavije), gdje napetosti pridonose isključivo razlozi koji nemaju puno veze s nogometom. 'Neka vas vodi ljubav prema Hrvatskoj', kaže izbornik Štimac. Lijepo, ali nismo takav diskurz čuli uoči utakmica s Makedonijom, Belgijom ili pak Walesom – s kojim, usput budi rečeno, igramo samo četiri dana kasnije, a to rijetko tko uopće spominje... Kakvu ćemo satisfakciju imati ako dobijemo Srbe, a onda ne uspijemo dobiti Velšane u susretu koji također nosi tri boda? Ne bi li bilo bolje da igrače nosi vjera u vlastite nogometne sposobnosti, iskustvo, uigranost i taktički plan?

Igrati na kartu domoljublja vrlo je riskantno – pritisak koji je tako stvoren bio je možda i glavni razlog zašto su 'vatreni' pokleknuli protiv Jugoslavije prije 14 godina. Nogomet može biti sasvim nepredvidiva igra, a mi si unaprijed stvaramo kompleks i težište s igračke kvalitete (gdje smo jači i iskusniji) prebacujemo na područje motivacije. Ako slučajno primimo neki rani gol ili dođe do isključenja našeg igrača zbog 'prebrijanog' starta u žaru borbe, ono što percipiramo kao prednost u trenutku se može pretvoriti u veliki nedostatak...

U tom nenogometnom kontekstu postavlja se i pitanje – zašto bi Hrvatima, uostalom, Srbi bili mjerilo za bilo što? Zašto bi nam potvrda da smo u nečemu bolji od njih bila toliko bitna? Pa nismo Hrvati samo u odnosu na Srbe, nije valjda naš identitet ovisan samo o odnosu prema njihovom? Zar je tu potrebno više 'voljeti Hrvatsku' nego kad se igra protiv Walesa ili Belgije? Ovo posljednje pitanje trebalo bi postaviti ne samo izborniku i igračima, nego i navijačima.

Vjerojatno nije slučajno to što je – barem prema izjavama u medijima – od svih naših reprezentativaca najhladnije glave ostao Josip Šimunić, onaj koji je rođen najdalje od ovdašnjeg brdovitog poluotoka. 'Iskreno ću vam reći, koliko god to nekima može zvučati čudno ili nestvarno... Za mene će to biti utakmica kao i svaka druga. Ne želim je doživljavati kao sudbonosnu u smislu rivaliteta dviju zemalja koje iza sebe imaju određenu povijest. Meni će ona u prvom redu biti važna s aspekta plasmana na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Toj utakmici moramo pristupiti kao i svakoj drugoj natjecateljskoj', ispričao je Joe za Novi list.

Njegove riječi zvuče razumnije od bilo čega što smo zadnjih mjeseci čuli s hrvatske strane. U moru podsjećanja na sukobe i ratove, bilo etničke ili osobne (Štimac vs. Mihajlović), tražiti od igrača da ih nosi nacionalni naboj protiv kolega-profesionalaca znači samo stavljati im dodatni teret na leđa, teret povijesti koji se nikad ne može do kraja konzumirati jer to bi značilo živjeti u prošlosti, a ne gledati u budućnost. Treba igrati nogomet – jer Maksimir je igralište, a ne prva linija fronte ili haška sudnica.