Doduše, možda je već ljetos RVP, izabravši Old Trafford ispred Etihada gdje bi plivao u novcu, bio jedan od dokaza stanja u gradu. Istina, u današnjem nogometu novac je gotovo sve, ulaganja su ta koja donose trofeje i City je Chelsea sutrašnjice, odnosno momčad koja će konstantno biti u vrhu, ali ova nedjelja, ili ako hoćete ova sezona, pokazala je koja je trenutna razlika između crvenog i plavog dijela Manchestera.

Ako bismo individualnu kvalitetu obje momčadi stavili na vagu, bez obzira što Roberto Mancini govorio, City je vrlo vjerojatno u prednosti, s obzirom da je pokupovao gotovo sve što je želio. S druge strane United je uložio novac u Nizozemca, ali nauštrb drugih velikih pojačanja i roster mu djeluje dobro, ali ne i impresivno. Međutim, ono što je najveća razlika između Cityja i Uniteda je činjenica da su 'vragovi' - momčad. I to momčad s glavom i repom, gdje je prioritet napraviti najbolje za ekipu, gdje je rezultat svetinja, a ono što piše, kako Henry veli, na prednjem dijelu dresa mnogo je važnije od natpisa iznad broja na leđima.

Naravno, i kroz United su prošle velike, možda i najveće zvijezde, i svlačionica na Old Traffordu je imala svojih problema, ali tamo se šef zna. Sir Alex Ferguson lider je ove momčadi i kod Škota možda neke stvari ne funkcioniraju najbolje, ali je jedna stvar kristalno jasna - nijedan igrač nije veći i važniji od momčadi.

Na drugoj strani grada svega ima u izobilju, ali baš momčadskog duha nema. Roberto Mancini lijepo igra ulogu menadžera, ali problem je što mu ta uloga namijenjena tek kao sporedna. Mancini nema apsolutno nikakvu kontrolu nad svojom svlačionicom i to se pokazalo prošle sezone, a ove samo potvrdilo.

Manchester City lani je osvojio titulu prvaka Engleske, ali daleko od toga da je djelovao dobro organizirano, kompaktno i uvjerljivo. Štoviše, s momčadi koju su imali i problemima koji su mučili sve ostale, s činjenicom da su rano ispali iz Lige prvaka, City se možda trebao i prošetati Premiershipom. No oni su se vadili, u posljednjim sekundama spašavali su ih Džeko i Aguero i donijeli pehar koji ih je zasitio u rezultatskom smislu.

Nogometaši u plavim dresovima imaju privatno natjecanje - tko će imati bolju statistiku i rezultat Manchester Cityja ovisi o tome jesu li neki igrači ustali na desnu nogu, što su tog dana doručkovali i tko je zadovoljan Mancinijem, a tko ne. A Talijan, koji bi trebao biti vertikala svlačionice, lupnuti šakom o stol, to nije u stanju. Izgubio je autoritet, ili ga nikada nije ni imao, i to isključivo vlastitim pogreškama, nejasnom rotacijom i nelogičnim odlukama. Poput one u nedjelju, kada je još jednom isforsirao razmaženog Balotellija, koji mu je vratio užasnom predstavom.

Nije United pretjerano nadigrao City u gradskom derbiju, nije Ferguson taktički nadmudrio Mancinija, razlika u kvaliteti gotovo da ne postoji. Na kraju je odlučio jedan gol, jedan potez, u kojem se Nasri sramotno sakrio iza suigrača i izbjegao kontakt s loptom, koji bi sasvim sigurno spriječio Unitedov trobod. Naravno, Francuz, čija su izdanja već mjesecima ispod svakog razumnog nivoa, na kraju je svega ovoga samo metafora za Cityjeve nogometaše koji igraju u privatnom natjecanju, što Mancini nije u stanju prekinuti.

Zbog svega ovoga Unitedovih šest bodova prednosti u teoriji ne zvuči previše, ali u praksi ima višestruko značenje. Konkurencija je jednostavno, barem za sada, slaba.