'Čovjek samo srcem dobro vidi, jer je bitno očima nevidljivo.'

Tim se citatom iz 'Malog princa' Antoinea de Saint-Exupéryja javnosti predstavio Mislav Anđelković kad je prije nekih mjesec i pol dana, unatoč tome što je imao izdašnijih ponuda, odlučio potpisati za Hajduk. Neki su tu njegovu izjavu doživjeli kao pompoznu, možda i pomalo patetičnu, ali tako je to – u ciničnom svijetu poput našega i sam bi Mali princ, da se u njega kojim slučajem spusti sa svog asteroida, bio dočekan s podozrenjem i podsmjehom.

'Ono što mnogi zaboravljaju je to da je Hajduk, unatoč svemu, velik klub. Meni je čast da sam se poslije osam godina vratio na Poljud, gdje sam već bio kao junior', dodao je Anđelković misao o kojoj bi mnoge druge naše nogometne zvjezdice i 'asteroidi' mogli malo porazmisliti. Istina je da se profesionalni nogomet ne igra iz sentimentalnosti, ali stvar je i u pristupu: nogomet je momčadska igra i jedino će onaj tko momčad stavlja ispred vlastitih interesa moći izvući maksimum svojih mogućnosti. A ne postoji veća motivacija za to nego kad se igrač ponosi dresom koji oblači iz utakmice u utakmicu.

Kad je Anđelković stigao u Hajduk poslije osam godina u Puli, malo tko ga je uopće doživio kao neko ozbiljno pojačanje, iako je bio jedan od stožernih igrača Pamićeve momčadi. Novinari su posebno forsirali tezu da bijelima treba jedan 'pravi' defenzivni vezni da zamijeni Radoševića, kao i to da ekipi nedostaje 'desetka'. 'Meni ne treba 'desetka'', odgovarao je Tudor. 'U današnjem nogometu nema desetki. Igrač tipa Özil je devetka u napadu, ali i šestica u defenzivi. U Realu su napadač i sva tri igrača iza njega u 4-2-3-1 kvartet napadača, ali svi su ujedno i obrambeni. Gdje su desetke u Juventusu, Barceloni? Ne postoje više.'

Što se tiče pozicije defenzivnog veznog, on ne mora biti posebno snažan niti visok da bi bio 'pravi'. Ključne osobine za tu poziciju su fokusiranost i taktičko-pozicijska inteligencija, 'čitanje' igre i efikasnost u dodavanjima. U formaciji s jednim defenzivnim veznjakom i visokim presingom, koju Tudor forsira, on je pivot – čvrsta uporišna točka o kojoj ovisi ravnoteža momčadi. On je najodgovorniji za brzinu transformacije iz obrane u napad i obrnuto i on je taj koji 'lomi' ritam igre: ubrzava ga ili usporava. On mora pružati defenzivnu zaštitu kad bočni braniči odlaze daleko naprijed, ali i znati stvoriti napadačku akciju mijenjanjem smjera dodavanja ili dubinskim okomitim loptama.

Učinak takvih igrača na terenu često ostaje nedovoljno vrednovan, iako su najčešće samo srce momčadi, jer – bitno je očima nevidljivo. Anđelković je, međutim, vrlo dobro zamijećen u dosadašnjim nastupima za klub čiji mu je dres čast nositi. Najbolje o tome svjedoči scena kad je sinoć prilikom izlaska s terena na Parku mladeži doživio da mu cijeli stadion ustane i plješće...

Rano je još za bilo kakve prognoze o dosezima ove mlade Hajdukove momčadi, u kojoj je Anđelković sinoć bio daleko najstariji, praktično veteran sa svega 25 na plećima. Još uvijek je jako puno problema i nedostataka u klubu i u samoj momčadi – ali, kao što je rekao Mali princ kojeg Hajdukov 'anđeo čuvar' voli citirati: 'Ono što krasi pustinju je to što se u njoj negdje skriva bunar.'