'Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen'
Iv 8, 7

Najprije, nema i ne može biti opravdanja za onoga tko ugrožava tuđi život – primjerice, gađajući ljude zapaljenom bakljom, kamenom ili nekim drugim opasnim predmetom. To nije samo idiotski, nego i kukavički.

No počnimo od organizatora, čiji su propusti bili više nego očiti. Zašto je dopušteno (ili omogućeno) da se na stadionu nađe onolika količina pirotehnike? Zašto je ostavljena onoliko mala 'tampon zona' između domaće i gostujuće publike, iako se mogla povećati s obzirom na to da je dio sjeverne tribine ostao prazan? Zašto su gostujućim navijačima obećavane ulaznice, a onda se nekoliko stotina njih u suradnji s policijom prevezlo u industrijsku zonu grada, gdje su držani praktično u zarobljeništvu? Trebaju li organizatori odgovarati i biti kažnjeni zbog svojih propusta? Oni, odnosno HNK Rijeka, nisu nijednom riječju priznali svoj dio odgovornosti za nerede, ali su zato zaprijetili da ubuduće možda neće na stadion puštati gostujuće navijače ili će ih zatvarati u 'svojevrsni kavez' koji je zatvoren i odozgo.

Policiji se može puno toga zamjeriti u reakcijama na događaje na i oko utakmice, ali sve to blijedi u usporedbi s priopćenjem koje je izdao Nezavisni sindikat djelatnika MUP-a. U tragičnom i zapravo sramotnom obraćanju javnosti, sindikat poručuje: 'Izgredi koji su se dogodili za vrijeme i nakon utakmice Rijeke i Hajduka pokazuju da policija treba beskompromisno primijeniti silu protiv nogometnih huligana.'

'Policija mora primijeniti postojeće ovlasti beskompromisno i bez straha da će je se prozivati za brutalnost. Osobe koje rade nerede na stadionima jasno pokazuju koji jezik razumiju – jezik sile, i tako im treba uzvratiti. Odgojne mjere roditelja očigledno nisu urodile plodom ili nisu postojale, a škola je u odgojnom procesu nemoćna. Ostaje, nažalost, ono što svi teško prihvaćamo, a to je na silu odgovoriti silom. Svjesni smo sada da će se javiti zagovornici ljudskih prava, ali ne treba pri tome uvijek skretati pozornost na počinitelja.'

Unatoč ovoj sasvim nebuloznoj zadnjoj rečenici, jasno je što se želi reći. A to je: samo vas čekamo, dođite na stadion i razbit ćemo vas, a sad kad je naklonost javnosti konačno skrenuta na našu stranu, ne moramo više toliko brinuti hoćemo li nekome izbiti koji zub ili bubreg... Treba pokušati razumjeti policajce koji samo žele raditi svoj posao bez puno problema, ali istup njihova sindikata odiše retorikom koja je po svemu – huliganska. O tome najbolje govori i ova rečenica: 'Iako smo dosad zagovarali toleranciju, snošljivost i mir, očigledno takvo postupanje nije i neće donijeti željene rezultate, jer nasilje na stadionima i oko njih traži adekvatan odgovor.'

Nijedna nema bolje od naše policije. Doista su hrabri i neustrašivi ti momci kojima je dopušteno nositi pištolje i pendreke, ali vrijedi primijetiti da u svom priopćenju ne poručuju da će nas zaštititi, nego baš suprotno – oni najavljuju 'fajt'; kraj 'tolerancije, snošljivosti i mira' i primjenu sile protiv neodgojene publike. Kakvu to poruku šalje onima koji bi na domaće stadione, ma kakvi bili, prije svega željeli doći radi nogometa samog?

Sve nas to vraća u razdoblje prije otprilike četvrt stoljeća, kad su socijalističke vlasti i mediji navijače portretirali kao razularene skupine kriminalaca među kojima vlada anarhija, narkomanija i 'sida'. I nije to bio slučaj samo kod nas, slično je bilo i drugdje: nogomet je bio na lošem glasu, a mnogi problemi oko njega tretirani su isključivo u domeni osiguravanja javnog reda i mira.

Glavno oruđe za rješavanje tih problema bila je represija. U Velikoj Britaniji vlada Margaret Thatcher dala je policiji dotad neviđene ovlasti, oko tragično zapuštenih tribina podignuti su zidovi i zaštitne mreže, a nogometni navijači sustavno su demonizirani preko medija. Donesen je zakon prema kojem se na stadion moglo samo uz svojevrsnu navijačku legitimaciju. Sve to, suprotno kod nas uvriježenom mišljenju o naslijeđu Željezne Lady, nije napravilo pozitivan pomak prema cilju koji je bio postavljen: čišćenju nogometa od huligana.

Štoviše, samo je pogoršalo stvari, stvorivši mentalitet 'mi protiv njih' između navijača i policije. 'Tačerizam je', tvrdi kolumnist Independenta Owen Jones, 'izgradio policijski mentalitet koji je rezultirao tragedijom na Hillsboroughu'.

Puna istina o tom događaju, kad je na nogometnom stadionu živote izgubilo 96 gledatelja koji su ostali zgnječeni uz ogradu, izlazi u javnost tek više od 20 godina poslije. Danas znamo da je odgovornost u potpunosti bila na organizatorima i policiji, ali u ono doba se sve pokušavalo svaliti na huligane, pa se čak pisalo ako su mokrili po tijelima poginulih i slične gnjusne laži. Tek kasnije, nakon što je barunica Thatcher otišla s vlasti, dogodile su se promjene. Prije svega u pristupu i u svijesti javnosti o problemu. Poanta svega je bila: ako očekuješ od nekoga da se ponaša kao ljudsko biće, onda ga tako i tretiraj. A ne poput stoke koje treba stjerati u tor uz stalnu prijetnju mlaćenja.

Neki su izvukli pouke iz britanskog slučaja, neki nisu. Huliganizam postoji i dalje i teško je reći hoće li ikada biti posve iskorijenjen iz nogometa; naravno da treba oštro kažnjavati one koji svojim djelovanjem druge dovode u opasnost, bez obzira događalo se to na tribinama ili bilo gdje drugdje i je li vezana uz nogomet ili nije. Ali represija se bavi samo posljedicama, ne i uzrocima. Ona nije i ne može biti rješenje. Najavljivati hvatanje u koštac s problemom huliganizma tako što će policiji biti dane veće ovlasti, a navijači biti zatvarani u kaveze i fizički 'procesuirani' naprosto je glupo – nema bolje riječi za to. Jer nasilje rađa nasilje i represija u pravilu samo pogoršava stvari.

Ono što se trebamo pitati je – što je naše društvo u cjelini napravilo za prevenciju nasilja na stadionima? Što su nogometni klubovi, savez i njegovi ključni ljudi, politika, mediji i školstvo svih ovih godina učinili po pitanju problema huliganizma? Možete li se sjetiti barem jedne inicijative koja je pokušala promijeniti stvari?

Kod nas se na manje stvari poput korištenja pirotehnike i uvredljivih skandiranja uglavnom gleda kroz prizmu kazni i pita se koliko će to koštati organizatore. Pogotovo kad su u pitanju europske utakmice: primjerice, javnost se već desetljećima oglušivala na rasizam i pseudoustaštvo na tribinama sve dok UEFA nije počela ozbiljnije prijetiti zbog toga. Oni koji skreću pozornost na to u medijima su portretirani praktično kao cinkaroši.

A što tek reći za diskurs koji dominira hrvatskim nogometom? Kako okarakterizirati javne istupe u kojima predsjednik najjačeg kluba i najutjecajniji nogometni djelatnik u zemlji vrijeđa, psuje i fizički prijeti neistomišljenicima? Nije li i to huliganizam? Ne bi li možda u obračunu s problemom trebalo krenuti od 'huligana s gornjeg kata'? Riba se može čistiti od repa, ali znamo da smrdi od glave.