Jedna od tema o kojoj je Ante Budimir ovih dana razgovarao s hrvatski novinarima u Pamploni bilo je i rukometno svjetsko prvenstvo. Inače poznat po tome da se ne opterećuje stvarima na koje ne može utjecati, Budimir je priznao da s puno strasti, odnosno emocija proživljava nastupe Sigurdssonove momčadi.

'Sjećam se kada smo 2003. godine osvojili zlato. I da smo turnir otvorili porazom. Ali gledao sam ga cijelog. Tada sam imao 12 godina. Živcirao sam se jako. Ali sam pazio da svaku utakmicu gledam na istom mjestu', prisjetio se Budimir, te nastavio.

'Sada to puno mirnije pratim. Međutim, kako je išlo natjecanje, shvatio sam da sam se počeo živcirati. Posebno na onoj utakmici s Mađarskom. To je bilo baš, ono... Čak sam i prestao gledati, jer sam mislio da nema šanse, posebno kada su nam drugi put, tamo u završnici, otišli na tri gola prednosti. No, dogodilo se čudo. Svaka čast dečkima, svaka čast navijačima. Baš je bilo prekrasno gledati te kadrove iz Zagreba. Želim im svu sreću'.

No, Budimira je ipak nešto rastužilo.

'Žao mi je što igraju u 18 sati, u nedjelju. Jer mi igramo od 18.30 sati. Ali sigurno će prva stvar nakon utakmice biti da vidim jesmo li svjetski prvaci. Nadam se da ćemo biti. Želim im svu sreću i da se vrate sa zlatom'.

Očito vas onda rukomet, kao možda jedna od rijetkih stvari, može izbaciti iz takta?

'A da, ovo je zbilja bilo stresno protiv Mađarske. Ne mogu vjerovati da smo uopće uspjeli. Kad su prvi put u drugom poluvremenu otišli na tri, četiri razlike već sam odustao. No, uspjeli su ih stići. Ali onda opet u 50 i nekoj minuti nam bježe. Tada sam već rekao 'nema šanse'. Ali, eto nevjerojatno. I ta tekma me je baš, ono... Protiv Francuske sam uživao. To je bila laganica'.