U tom pozdravu dvojice vršnjaka, skoro sredovječnih muškaraca, bilo je mnogo simbolike. Jedan je odlučio otići zbog kronične ozljede kuka, drugi je i dalje željan igre kao da nije na pragu 40. rođendana. Pozdravljajući se, pokazali su poštovanje jedan prema drugome i svemu onome što su postigli u svojim dugim karijerama. Ovoga puta, bez obzira na pobjedu Reala 4:2 u toj utakmici, i bez obzira što je odigrao samo 25 posljednjih minuta, u glavnoj je ulozi bio Jesús Navas. A to je znao biti jako često u svom dugom, trofejima posutom nogometnom životu.

Način na koji se nogometni svijet u Španjolskoj oprostio od njega pokazuje da Navas nikako nije bio običan lik u povijesti toga sporta. S napunjenih 39 godina jurišao je desnom stranom igrališta više od pola svog života, bivajući primjerom mnogima koji su se bavili guranjem lopte te izvor poštovanja svima koji su dijelili svlačionicu s njim.

Po mnogo čemu je bio poseban

Nije Navas u krugu onih igrača među kojima će se vječno tražiti 'najbolji svih vremena', kao da je moguće uspoređivati i (pr)ocjenjivati igrače iz različitih nogometnih epoha. No po mnogo čemu je bio poseban, a trofeji koje je osvojio nimalo nisu slučajno došli u njegove vitrine, bez obzira na sastave momčadi s kojima ih je osvajao. 'Kralj finala', kako su ga zvali, doista je jedinstven slučaj: sudjelovao je na pet velikih takmičenja s reprezentacijom Španjolske i svih pet puta došao do finala, a to su Svjetsko prvenstvo 2010., Euro 2012. i 2024., Kup konfederacija 2013. i UEFA Liga nacija 2023. Osvojio ih je sve osim možda najmanje važnog, sad već skoro zaboravljenog Kupa konfederacija.

'Imao sam sreće igrati za reprezentaciju svih ovih godina i uživati u tome', izjavljivao je tijekom svog oproštajnog Eura u godini od koje se upravo opraštamo, a koji je opet osvojio, i to 12 godina nakon prvog europskog naslova za Furiju. I po tome je jedinstven - spojio je dvije velike generacije španjolskog nogometa, onu koju su vodili Xavi, Iniesta i drugi te ovu Rodrijevu i Yamalovu. Ni u jednoj nije bio u glavnoj ulozi, ali nijedna nije mogla bez njega i njegova jedinstvenog profesionalizma u službi momčadi. Klupski trofeji pak posebna su priča - četiri krune Europske lige, dva španjolska Kupa kralja, po jedan europski i španjolski superkup sa Sevillom te Premiership i dva Liga kupa s Manchester Cityjem. Ono što je doživio na Realovom travnjaku zato je istinsko ispravljanje nepravedne zapostavljenosti svih ovih godina.

Bol u kuku bila je sve jača

Pa i način na koji se oprostio bio je jedinstven. Odlučio je posljednji put skinuti kopačke usred sezone, valjda zaključivši da je kraj kalendarske godine dobro vrijeme za zatvaranje velikog životnog poglavlja. Zato se oproštaj i odvio u Madridu, na jednoj od najvažnijih svjetskih nogometnih pozornica, a ne u Sevilli, kojoj je toliko toga dao. Jasno, ne treba sumnjati da će ga znati pozdraviti i njegovi navijači kad za to dođe vrijeme. Možda bi igrao i dalje, ali posljednjih godinu i pol bol u kuku bila je sve jača i samo ga je sposobnost stiskanja zubi držala na terenima te u klubu i reprezentaciji.

'Bol je prevelika, ponekad mi je teško i igrati se s djecom', rekao je nakon posljednje utakmice za klub iz glavnog grada Andaluzije, iz čije je nogometne akademije ponikao.

Rođen u predgrađu Seville, Navas se toj akademiji priključio s 15 godina, nakon dvije godine igranja u podmlatku danas nepostojećeg Los Palaciosa. Već tri godine kasnije debitirao je za prvu momčad koja se kasnije pokazala najboljom u povijesti kluba, u kojoj je značajan pečat ostavio i Ivan Rakitić, sudjelujući u osvajanju dva izdanja Europske lige. Jasno, uz nekoliko važnih pridošlica, jaku ulogu u toj momčadi igrali su baš lokalni momci, ponikli iz klupskog podmlatka, među kojima je Navas ipak poseban. Nažalost, važna karika u toj momčadi i njegov bliski prijatelj Antonio Puerta nije doživio mnoge od velikih trenutaka zlatne generacije Seville - umro je nakon što se srušio u pripremnoj utakmici 2007., godinu nakon što je na Navasovu asistenciju golom Schalkeu odveo svoj klub u finale tadašnjeg Kupa UEFA.

Ostvario san na Svjetskom prvenstvu

Navas je svojom brzinom i pouzdanošću na boku zavrijedio poziv u reprezentaciju 2009., u još jednu zlatnu generaciju, možda i najbolju koju je Španjolska imala. Taman na vrijeme da sljedeće godine u finalu Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi uđe u 60. minuti i onda duboko u produžecima po desnom boku pokrene akciju koja je završila pobjedonosnim golom Andresa Inieste.

'San svakog djeteta je osvajanje Svjetskog prvenstva. Biti na terenu, odigrati ulogu u postizanju gola, pomoći momčadi. Kad je sudac označio kraj, bila je to ogromna radost. Svakih nekoliko dana pogledam snimak toga gola i još uvijek me prolaze žmarci', izjavio je Navas nedavno za The Athletic.

Dvije godine kasnije opet je kao zamjena u finalu pridonio osvajanju prvog europskog naslova.

'Osjećam se dijelom te generacije. Osvojili smo sve, ali nije stvar samo u rezultatima. Sjajno smo igrali, bio je to prekrasan nogomet, kontrolirali smo igru cijelu utakmicu. Bilo je divno', sjetio se svog igranja s Iniestom, Xavijem, Casillasom, Ramosom, Xabijem Alonsom...

'Puno mi je teže bilo na početku u Sevilli nego u Cityju'

Biti članom te reprezentacije nužno je značilo i probuditi zanimanje bogatih klubova. Te 2013. transfer od 20 milijuna eura iz Seville u Manchester City činio se prilično velikim, no isplatilo se i jednima i drugima. Neograničena količina naftnih dolara iz Abu Dhabija počela je davati ploda - nakon Roberta Mancinija, koji je vratio titulu prvaka u 'onaj drugi klub iz Manchestera', Navas je stigao na početak mandata čileanskog trenera Manuela Pellegrinija i odmah su ubrali najvažniji zgoditak, Premiership, te kao bonus i Liga kup. A pridošlica iz Seville dao je obilat doprinos, igrajući doslovno sve utakmice u sezoni. Demantirao je time glasine o teškoj prilagodbi na način života na Otoku.

'Bilo je to dobro iskustvo, i na terenu i osobno. Odigrao sam 183 utakmice u četiri sezone, ali živim tiho, uz obitelj, pa nije bilo razlike između života tamo i u Španjolskoj. Kao i uvijek, fokusirao sam se na nogomet i onda odlazio kući. Puno mi je teže bilo na početku u Sevilli. Došao sam iz tihog, malog grada i nije bilo lako trenirati s juniorima, pa onda uletjeti u prvu momčad. No na kraju je najvažniji bio nogomet', rekao je u intervjuu za The Athletic.

Ipak, ima nekog vraga u pričama o teškom snalaženju u novoj sredini. Za Navasa se čak može naći podatak da pati od 'kronične nostalgije za domom', i to je išlo dotle da je znao odbijati trenirati na terenima previše udaljenim od Seville. Znao je zbog putovanja imati i napade tjeskobe, pa je jednom odbio otići na seriju pripremnih utakmica u SAD-u, da bi na koncu ipak otputovao u pokušaju suočavanja s neželjenim stanjem.

Dolazak Guardiole sve je promijenio

Dolaskom Pepa Guardiole sve češće je ostajao na klupi, a kad bi i bio u početnih 11, to je bilo na poziciji koju dotad nije igrao, kao desni bek. Sam je rekao da nije bio u lošim odnosima s trenerom, ali mjesta za njega bilo je sve manje.

A dok je bio u Manchesteru, Sevilla se potvrdila kao gospodar Europske lige i tri puta dizala pehar bez njega. Kad se na oduševljenje navijača vratio 2017., to su ponovili još dva puta, s njim kao kapetanom. Donijelo mu je to i povratak u reprezentaciju jer je Luis de la Fuente pravilno ocijenio da Navas može biti most između starijih igrača i mladih zvijezda. Uostalom, kad su ove godine zasluženo (osim onog nedosuđenog penala protiv Njemačke) osvojili Euro, imali su u svojim redovima najstarijeg i najmlađeg igrača prvenstva – Navasa s 38 godina i 231 danom, odnosno Laminea Yamala sa 16 godina i 362 dana. No sad je njegovoj karijeri došao kraj.

'Nisam se promijenio kao osoba, i dalje sam isti kakav sam uvijek bio. Ovako daleko dospio sam samo zato što sam čvrsto stajao na zemlji, jer sam znao da treba svakodnevno naporno raditi i trenirati do maksimuma. Samo tako sam mogao postići sve što sam postigao s reprezentacijom, Sevillom i Manchester Cityjem', rekao je u jednom od posljednjih intervjua za The Athletic.

Ljubimac navijača kojeg su poštovali i suparnički fanovi

Zbog takvog stava uvijek je bio ljubimac navijača, a poštovali su ga i oni suparnički, što se vidjelo na oproštaju u Madridu. Jasno, najviše se to osjetilo u Sevilli, gdje znaju cijeniti njegovu odanost. Uostalom, u lipnju je najavila raskid ugovora s Navasom jer više nije mogao istrčati na teren bez injekcija protiv bolova, a klub je pao do donjeg dijela tablice. No on je osjećao da treba pomoći mladim igračima, vjerovao je u budućnost Seville. Zato je sklopio neobičan aranžman: ostanak do kraja 2024., a da cijela njegova plaća ide u klupsku humanitarnu organizaciju.

'Za mene je najvažnije bilo ostati u Sevilli i prepustiti momčad mlađima. Ali prije svega biti u mogućnosti oprostiti se s navijačima koje volim', rekao je.

No kraj igračke karijere ne znači i potpuno povlačenje. Predsjednik kluba Del Nido Carrasco ponudio je Navasu 'doživotni ugovor', ali još se ne zna koja će mu biti uloga - možda bude trener mlađih uzrasta - čime bi zatvorio puni krug nakon 728 utakmica u seniorskoj konkurenciji u dva kluba i reprezentaciji.