U izdanju našeg Taktičkog troboja, i dalje analiziramo utakmicu Njemačke i Portugala. U tom su dvoboju Nijemci na najbolji mogući način pokazali zašto je europski nogometni software i dalje najnapredniji nogometni model na svijetu
Prije samog početka prvenstva, znalo se koliko Nijemci imaju problema! Vidjelo se to i po momčadi koja je izašla na teren protiv Portugala – bez ijednog 'prirodnog' beka, te bez ijednog lijevaka u pozadini. Sve je to bila posljedica nevjerojatne količine ozljeda i pehova koji su zadesili ovu reprezentaciju, ali koji nisu niti toliko čudni ako se zna da su Bayern i Borussija posljednje dvije sezone odigrali ogroman broj utakmica, a da momčad iz Dortmunda igra vrlo zahtjevnim stilom s nedovoljnim brojem igrača. Stoga ne treba čuditi da su baš njihovi igrači – Schmelzer, Gundogan, Bender, Reus, a sada i Hummels – oni koji su se ozlijedili.
Pa ipak, čak i s Howedesom i Boatengom, dva stopera koji su glumili bekove, Nijemci su pokazali što je moderan europski nogomet, onaj koji ne plijeni ljepotom, ali je nevjerojatno učinkovit kada se igra na ispravan način i kada igrači mogu fizički udovoljiti uvjetima koji su pred njih postavljeni. Usporedimo stoga njihovu igru s onim što smo vidjeli od dva južnoamerička favorita – Brazila i Argentine. Tri su bitne postavke; igra bez driblinga, kontinuirani pritisak i mogućnost promjene ritma te tranzicija. To su tri njemačka oružja, ujedno i oružja modernog nogometa.
Driblinzi… što je to?
Analizirajući utakmice Argentine i Brazila vidi se kako je samo jedan njihov igrač (Messi kod Argentine, a Neymar i Oscar kod Brazila) imao više driblinga nego cijela njemačka momčad zajedno. Nijemcima je bio dovoljno pet driblinga za četiri pogotka, dok je Brazil protiv Hrvatske imao 23, a Argentina protiv Bosne 15 driblinga. U njemačkoj se igri ne traži igrača, traži se prostor. Zato driblinge zamjenjuje kretanje bez lopte u kojem se prednost ostvaruje uigranim kombinacijama, nogometnom inteligencijom i dobrim čitanjem situacije. To sigurno nije atraktivno poput Messijevog ili Neymarovog prodora kroz petoricu igrača, ali je učinkovito. To nije sustav koji traži izolaciju jedan na jedan, već igru u kojoj u završnicu dolazi barem pet igrača, čije se karakteristike međusobno dopunjuju.
Kontinuirani pritisak
Često se moglo vidjeti, pogotovo tijekom prvog poluvremena, da se čak i u defanzivnoj formaciji šest ili sedam njemačkih igrača nalazi na protivničkoj polovici terena. U svakom trenutku oni su spremni pomaknuti liniju kako je potrebno, a teren nikad nije veći od kakvih 40 metara prostora. Mogućnost defanzivne manipulacije prostorom jedna je od temeljnih pretpostavki modernog nogometa, a to su Nijemci pokazali na najljepši način. Iako u kadru nemaju igrače koji bi to mogli idealno odigrati (jer su ozlijeđeni), i oni koji su bili na terenu potpuno su odradili svoje zadatke. Portugalci su počeli paničariti te inzistirali da se lopta što brže preda Ronaldu, a on jednostavno nije mogao…
Transformacija obrana-napad
Element igre o kojem treneri toliko vole pričati kod Nijemaca je odlično spojen s mogućnosti dugog posjeda lopte. U modernoj taktici, posjed se lopte dobrim dijelom koristi i kao defanzivno sredstvo te mogućnost posrednog odmora za igrače kojima je to potrebno. Taj su 'know-how' Nijemci dobili kopirajući Španjolce, ali i preko Guardiolinog rada u Bayernu, a tome su dodali i Borussijin dio – nevjerojatnu transformaciju tijekom koje vam se u trenu pred golom nađe njih petorica. Time je potvrđeno ono što mnogi treneri prije utakmice govore – kako nije bitno koliko imate nominalno napadača, već s koliko igrača napadate. A Nijemci napadaju gotovo uvijek s pet i više igrača, a time su i srušili mit (koji je poprilično prisutan u hrvatskim medijima) o nepotrebnim kompliciranjima s 'lažnom devetkom'. Upravo je Thomas Muller, igrajući tu poziciju, pokazao koliko je to korisna taktička varijanta, ako je se koristi na pravi način, s igračem koji podjednako može izvlačiti protivničke braniče i tako kreirati prostor, ali se i sam ubacivati u njega.
Sve u svemu, europski nogomet možda nije prepun driblinga, prodora i nadigravanja, ali je geometrijski ispravniji i usmjeren prema prostoru, a ne prema ljudima. Možda to nije toliko ugodno za oko, ali je učinkovito. To su godinama dokazivali Španjolci, a sada na svoj način to čine Nijemci, koji su otišli i korak dalje u evoluciji. To ne znači da će nužno biti svjetski prvaci, jer su njihovi kadrovski problemi ogromni, ali su sigurno demonstrirali posljednju nogometnu inačicu proizašlu iz taktičkih laboratorija najvećih stručnjaka!
