Jozo (pod tim imenom je rođen, Australci ga zovu Joe, Josip se nikada nije zvao…) Šimunić će okupljanjem selekcije 5. listopada započeti svoju trenersku karijeru i okrenuti novi list u životu.

Igračku karijeru završio je izborivši nastup na SP-u protiv Islanda nakon čega je neodgovorno odlučio ispuniti svoj dječački san i zajedno s navijačkom masom skandirati 'Za dom spremni'. Zašto neodgovorno? Jer je to kažnjivo, što su ubrzo i on i savez osjetili na vlastitoj koži i zbog toga je propustio krunu karijere u Brazilu, i (VAŽNIJE) jer je to poklič jednog od dva najbrutalnija režima koji je iskasapio hrvatski narod u minulom stoljeću i izazvao podjelu koja se i danas brižno zalijeva

Za svoje skandiranje je kažnjen i kaznu je odradio, no nije se ogradio od svojih stavova. Čovjek smatra da je sporno skandiranje sasvim legitimno i ne povezuje ga isključivo s njemačkim poltronima koji su prije 70+ godina provodili rasne zakone i maltretirali nedužne ljude. Jozo u tom pozdravu vidi nešto drugo. Odlučnost i upornost, ključne kvalitete u današnjem sportu. Ključne uz dodatak tehnike, a Šimunić je, opće je poznato, jedan od najboljih tehničara među braničima proteklog desetljeća.

U Hrvatskoj se često vrlo vješto tehnicira s ustašlukom i partizanštinom kako bi se odvratila pozornost od egzistencijalnih problema naroda i maknuo fokus s kontinuiranih pljački kojima smo izloženi. Najviše od strane samih političara, nije teško pogoditi zašto.

Neka visi Joe! Otkada je svoje odurlao Šimunića se u javnom prostoru karakterizira i analizira gotovo isključivo kroz tu prizmu, kao da do tada nije radio ništa. Kao da mu to nije bio 105. nastup za Hrvatsku, kao da nije bio proglašen najboljim stoperom Bundeslige, kao da nikada loptu nije taknuo.

Ako je trebao nekoga na terenu 'slomiti' za interes svoje momčadi, napravio je to kao i svaki drugi profesionalac. Ako bi završio na klupi nije dizao glas i rušio atmosferu već radio još jače i čekao novu priliku. Ako je imao nešto za reći, rijetko je šutio. Ako bi vidio nepravdu, često bi reagirao. Oličenje poštenja? Možda, ne poznajem ga dovoljno, ali debelo iznad žalosnog prosjeka je svakako.

Netko u njemu vidi domoljubno oličenje, netko shizofrenog ustašu; ali nogometnoj reprezentaciji ne trebaju ni ljevičari ni desničari već stručnjaci koji će od pojedinaca na raspolaganju napraviti što je moguće bolju i efikasniju momčad. Samo je to važno! Što će reći susjedi koji hladno uoči utakmica puštaju Marš na Drinu i za premijera i predsjednika biraju nekadašnje Šešeljeve pobočnike, nije od pretjeranog značaja.

Vrijednost Šimunićevog 'X faktora' u ovoj reprezentaciji tek će se vidjeti, ali njegovo uvrštavanje ima itekakvog nogometnog rezona. Skoro sa svima bio je suigrač, cijene ga jer je legenda reprezentacije, zna tisuću sitnih trikova koji su korisni u obrambenoj fazi, a u tehničkom dijelu igre je – doktor. Neka se drži nogometnih izjava i savjetima oplemenjuje Čačićevu momčad, nešto kao Robert Prosinečki u Bilićevom stožeru koji je tada imao ulogu koja sada čeka Joea. Polaznik je nogometne akademije i ima trenerske ambicije. Za 12 dana okreće novu stranicu i – možemo mu zaželjeti da mu reprezentacija akcelerira karijeru kako je prije osam godina akcelerirala i Prosinečkom. Kapacitete ima, ako bude strpljenja i sreće može jako daleko.

Tko ga je postavio? S njim ili bez njega priča o savezu i reprezentaciji jednako je kontaminirana… Jozo tu zaista nije presudan faktor.