Polufinale Svjetskog prvenstva, na jednoj strani Argentina predvođena Messijem, na drugoj Nizozemska na Robbenov pogon upravljana van Gaalom kao prvom trenerskom zvijezdom prvenstva. Velikani reprezentativnog nogometa, ekipe sinonimi za napadačku igru koje samim svojim imenom daju najavu velike predstave. Utakmica koju su nam večeras pružili ti velikani bila je sve osim velika. Bila je jednostavno grozna.

Mnogo je ovih dana tinte proliveno o stanju Brazilaca, o smrti joga bonito načina razmišljanja, o kolapsu jedne ideje koja je identitet momčadi. No utakmica koju su nama zaljubljenicima u nogomet servirali Gaučosi i Oranje mnogo je veća sramota za obje ekipe od onoga što je Selecao doživio. Brazil je izgledao kao razbijena vojska, jedva skupljena amaterska ekipa s velikim emocionalnim i psihičkim grčem koji ih je dokrajčio, što je spremna Njemačka jako efikasno iskoristila. Međutim takvi raspadi sistema su nešto što se može dogoditi.

Teško je ulaziti u bilo kakve analize, međutim moguće je razumjeti kako su Brazilci nakon jeftino primljenog gola poklekli pod pritiskom očekivanja nacije, dodatno obeshrabreni neigranjem dvojca koji je do tada radio razliku i donosio pobjede. Nakon drugog, pa trećeg mogli su ih primiti još 10, nije ni toliko bitno, utakmica je ionako bila gotova i ovisilo je o tome koliko je Elf željan udaranja protivnika koji je na podu. Nije pohvalno, ali jednostavno - događa se.

Kako li je pak moguće da se u drugom polufinalu nađu dva protivnika podjednake kvalitete i oba odluče jednostavno ne igrati. Devedeset, pa onda i još dodatnih 30 minuti nijedan od ta dva velikana odluči ne napasti suparnika. U kontekstu nogometne igre, taj kukavičluk prikazan sinoć u Sao Paulu mnogo je sramotniji od raspada, na ovom prvenstvu većini omraženih, Brazilaca.

Od nogometa ne treba očekivati larpurlartistički pristup s napadanjem gola pod svaku cijenu. Mnogi kažu kako je puno teže graditi napadačku igru od defenzivne, teže je stvarati nego se bazirati na reaktivni pristup i braniti se. U pravu su, bez daljnjega. Također, efektnije je gledati takvu ekipu. Ali kvalitetnu obranu ne može odraditi baš svatko, mnogi također ne žele vidjeti kako je potrebno puno koncentracije, mentalne pripreme, pa i taktičkog umijeća trenera da sve posloži u cjelinu koja savršeno radi i sposobna je kontinuirano se oduprijeti jačem protivniku 90 minuta.

Posebno kad se takvom pristupu nadoda makar jednostavan plan kontre i tranzicijskog napada, onda imamo zapravo sistem s glavom i repom, što je na kraju i obaveza svake ekipe. Zbog toga nemam nikakav problem kad Simeoneov Atletico tako igra šest puta s Barcelonom ili kada se povuče u bunker u finalu Lige prvaka. Dapače, cijenim izvedbu Alžira protiv Njemačke, Kostarike protiv Italije ili Urugvaja, uspjeli su nadmudriti jačeg protivnika i ispuniti temeljni cilj taktike u nogometu. Cilj koji od tebe traži da proučiš protivnika i da što bolje sakriješ slabosti koje objektivno imaš, da učinak koji prezentiraš bude veći od zbroja dijelova. Međutim, sinoć na Areni Corinthians za rezultat 0:0, koji sam po sebi nije katastrofa, nije rezultat moćnih obrana i razrađenih sistema, isključiva je to posljedica kukavičluka i očajno pasivnog pristupa igri. Od oba izbornika.

Što taktički analizirati iz 120 minuta nazovi igre? Mada nominalno u različitim sistemima, obje ekipe imaju isti plan; dopuštaju protivničkim stoperima vođenje igre orijentirajući se na plitku obranu i sužavanje prostora između linija u obrani. Porazno je bilo vidjeti kako dvije nacije takvog renomea i napadačkog potencijala ne napadaju nikad s više od tri igrača, tek naknadno se eventualno priključi četvrti, onda kad se osigura posjed da ne dođe do kontre. Kao da onih šest što je ostalo ne pruža dovoljno sigurnosti.

Donekle, ovo nije bilo iznenađenje. Osim poluvremena protiv Belgije, a s druge strane utakmice sa Španjolskom, obje ekipe nisu pokazale previše lepršave i dopadne igre tijekom prvenstva. U svijetlu tranzicijskog pedigrea obje ekipe, ne treba čak iznenađivati kako su pokušavali većinom individualnim napadima preko najvećih zvijezda Messija i Robbena, kojima su sekundirali Kuyt Lavezzi. Neki će možda reći kako je Sabella u jednom trenutku krenuo hrabro s četiri napadača, međutim u tom trenutku je njihova igra izgubila svaki smisao i postala je još grotesknija, omogućivši Nizozemcima valjda jedinih 10-ak minuti smislene igre.

U ovom pomračenju uma, u ubijanju nogometa gdje dvije podjednake ekipe jednostavno odbijaju uzeti i promil rizika penali su bili neminovni, a i doimali su se kao ishod kojim su presretne obje ekipe. Da ne bude sve toliko crno pohvalio bih igru Vlaara koji je odradio savršenu utakmicu i potpuno neutralizirao sve individualne bljeskove Messija, kao i Mascherana koji je isto napravio Robbenu. Njih dvojica sa svojim defenzivnim umijećem jedine su svijetle točke u utakmici.

Ne sumnjam kako će se napisati sila tekstova o Van Gaalu, o tome kako je njegova bravura s Krulom utjecala na ishod ovog raspucavanja. Nakon što je ostao bez izmjena, lišio je Argentince pritiska suočavanja sa „strašnim“ Krulom i pritisak prebacio na Cillessena, koji je izgledao pomalo komično pokušavajući imitirati ono što je vidio od Krula u raspucavanju s Kostarikancima. Ponavljam, ne sumnjam kako ćete o tome imati priliku čitati, stoga ću vas poštedjeti ponavljanja i jednostavno odbijam pisati o nečemu što je ispala nagrada za ovako sramotnu partiju. Naime, poanta igre bez rizika, ne onog hazarderskog, već osnovne premise igre, bila je čekanje penala, nagrada koju su oba izbornika dočekala.

Sve u svemu u finale ide Argentina, Nizozemska će biti lišena tog zadovoljstva. Možda sam prestrog, ali odavno u finalu nije bila besmislenija ekipa toliko ovisna o pojedincu. Možda bi bilo najpoštenije da FIFA, čisto kao opomenu za ubuduće, za Nizozemskom pošalje i Argentince, a Nijemcima u finalu pridruži Brazilce ili kakav Čile i Kolumbiju, kao lucky losere. Poslije ovakvog polufinala to uopće ne bi bila loša ideja.