Olimpijske igre rijetka su prilika da šira publika u Hrvatskoj proširi svoje shvaćanje sporta i upozna se s njegovim manje popularnim vidovima - onima u kojima se ne vrti velik novac niti se za njih kači politika, ali su zbog toga bliži izvornom shvaćanju sporta i njegova plemenitog društvenog značaja.

Evo, recimo, nordijski sportovi. U nas je registrirano svega 250 ljudi koji se bave skijaškim trčanjem, iako je na rekreativnoj razini riječ o sportu koji je u zemljama s razvijenom kulturom zimskih sportova - od Slovenije do Aljaske - prilično omiljen i masovan.

'Velika je čast biti dio Olimpijskih igara. Ovo mi je prvo iskustvo i to mi je najbitnije - vidjeti kako to sve ide, pa onda za četiri godine postići malo više. No motiv mi sigurno nije samo 'sudjelovati', kako kaže stara krilatica', govori nam 23-godišnja Vedrana Malec dok se žičarom spuštamo s jednog od dvaju planinskih olimpijskih sela u Krasnoj Poljani.

Ono što su Rusi u međuvremenu izgradili u skijališnom centru Laura, dosad je najljepše što smo vidjeli od ZOI u Sočiju. Pri dizajniranju olimpijskog sela očito se vodilo računa o ruskoj tradiciji 'zoodčestva'- ukrasne obrade drveta, što čini Lauru najautentičnijom i najljepšom komponentom Igara koju smo dosad vidjeli. A moguće i najkvalitetnijom - tako kažu hrvatski 'nordijci', od kojih neki u nogama imaju već četiri zimske olimpijade i tvrde da još nisu doživjeli tako idealne uvjete.

NA TANKIM SKIJAMA JURE I PREKO 90 KM/H!

'Natjecateljska staza je sjajno uređena, ali je vrlo teška, s oštrim nizbrdicama na kojima po dostignutim brzinama konkuriramo i aplskim skijašima. To je iznenađujuće čak i za nas; ide se preko 80-90 na sat na tim mjestima. Nisam ih još posve svladala, no nadam se da ću se na prvom nastupu usuditi spustiti bez zadrške', priznaje Vedrana, koja će probijanjem vlastitih granica na subotnjem skiathlonumožda privući još sunarodnjaka u ovaj sport.

'Kod nas skijaško trčanje definitvno nije poznato. Ja sam iz Zagreba, gdje se još uvijek nađe više ljudi koji ne znaju što je to. U mom kvartu Šestine imamo klub. Tata je bio unutra, sestra, svi prijatelji, pa sam tako i ja ušla u priču. Počeli smo trenirati na Medvednici koja ima super stazu, tu je 'oduvijek'. Mi smo je u zadnjih 15 godina malo uredili, onako kako to treba biti po pravilima. Kad nema snijega, koristimo je za ljetnu pripremu, rolere itd', priča Vedrana.

U Hrvatskoj skijaško trčanje ima dulju tradiciju od mnogo popularnijeg aplskog skijanja. Temelje mu je udario Franjo Bučar još u pretprošlom stoljeću. U spomenutom zagrebačkom podsljemenskom kvartu Šestine već desetljećima postoji i klub u kojem je ponikla prva hrvatska olimpijka koja će nastupiti na ZOI u Sočiju.

Registriranih natjecatelja u nordijskim disciplinama malo je u Hrvatskoj, no rekreativaca je sve više. Primjerice, alpski skijaši, kad pređu 50 godina starosti, znaju raspodijeliti vrstu napora, pa pomalo prelaze na skijaško trčanje.

'Mnogo veslača i kajakaša bavi se nordijskim disciplinama. To su zapravo slični sportovi - koriste se isti mišići, tako da oni zimski dio priprema obavljaju na skijaškom trčanju, a mi ljetni dio na kajaku', kaže Vedrana.

'Skijaško trčanje je na profesionalnoj razini izrazito naporan sport. No za rekreativce je pogodan jer, iako rade svi mišići, svaka osoba sebi dozira kojom će brzinom ići. Dobar je za razvoj dišnog sustava', dodaje mlada Zagrepčanka koja je odavno svjesna da se od tog sporta u Hrvatskoj ne može osigurati egzistencija, pa je odlučila upisati fakultet. I to baš - novinarstvo, unatoč teškoj krizi u toj profesiji: 'Privlači me tisak, sportska žurnalistika.'

HRVATSKA NUDI UVJETE ZA REKREATIVNO BAVLJENJE

Alpskim skijašima koji razmišljaju o prebacivanju na njen sport savjetuje da 'zaborave sve što su dosad znali o skijanju, osim spuštanja' i - neka se opuste. Za početak je bitno da su staze što ravnije, za što je u Hrvatskoj najidealniji Gorski kotar, dok su u inozemstvu staze najbolje u Austriji. No u Hrvatskoj, kaže naša olimpijka, definitivno postoje uvjeti za bavljenje skijaškim trčanjem.

U olimpijski svijet Vedrana je ušla u 21. stoljeću, kada su novac, politika i (bio)tehnologija skoro posve izvrnuli izvornu ideju olimpijskog pokreta. Kako mlada djevojka doživljava tu potragu za onim što se obično naziva olimpijskim duhom?

'Ne znam kako je bilo prije, ali čini mi se da se sve počelo vrtjeti oko toga tko će osvojiti koju medalju i da nijedan drugi rezultat nije dovoljno vrijedan. Sve se okrenulo isključivo vrhunskim uspjesima i čini mi se da više nema onog duha - da je važno doći družiti se, vidjeti sve to... Napredak sada ostvaruju dopinzi, tehnologija, na izvorne ideale se zaboravilo. Svako malo čujemo da je netko pao na dopingu, i jasno je da službena medicina ne može pratiti taj tempo', smatra Vedrana.

U Svjetskom kupu svega 15-ak najboljih može dobro živjeti od sporta kojim se ona bavi. No u njega nije ni ušla s takvim motivima.

'Meni je u tome lijepo osjetiti da sam ja zadovoljna (smijeh). Uvijek me vuče nešto drugo, neki novi motiv za napredovanje. Ima i kriza, naravno, ali kad se okreneš i pogledaš unazad - pamtiš samo ono što je lijepo. Volim ljude u tom sportu, odnose i prirodu u kojoj boravim. Jako je lijepo otrčati u šumu sama sa svojim mislima, da te nema dugo i ne znaš što se 'vani' događa, pa se potom vratiš sasvim čista. A tek pejzaži... Vidjeli ste kako je gore!' opisuje Vedrana uz smijeh.

Da, na Igrama je važno sudjelovati. I osobito je važno da u njima sudjeluju ljudi poput Vedrane Malec, čije nas priče podsjećaju što sport zapravo jest i što bi trebao biti.