Joško Vlašić raširio je osmijeh od uha do uha. U ruci je čvrsto stiskao komad papira...

'To mi je dala jedna gospođa na tribini kada je doznala da sam iz Hrvatske,' rekao je Joško.

Na papir formata A4 bile su nalijepljene Blankine fotografije uz potpis – Blanka is the best!

'Ljudi moji, ovo je ludilo, još jedna sportska bajka sa sretnim završetkom! Mi smo prije 42 dana bili u crnoj rupi, svjetlosnu godinu udaljeni od finala Svjetskog prvenstva i onda još jednu od postolja. Nakon nastupa u Monte Carlu, odlučili smo propustiti natjecanje u Švedskoj i krenuti u trenažni proces za SP,' pričao je Joško i nastavio:

'Htjeli smo da u ovoj gnjiloj godini barem nešto dobro napravimo jer sve je išlo nizbrdo. Sve ove godine sigurno smo plovili rijekom uspjeha, a onda smo odjednom zalutali u nekakav rukavac iz kojeg nije bilo izlaza.'

Treninzi nisu pokazivali ništa dobro, a onda je stigao nalaz pregleda magnetnom rezonancijom nakon kojega je pala odluka da se ne ide u Južnu Koreju. Joško prepričava...

'Dva dana poslije Blanka je ipak odlučila ići na SP, a istoga dana na treningu poslijepodne je kazala – ajme, zašto sam rekla da idem!? Ipak, ja sam u dvorani vidio 'visibabu', tračak nade, a kada je na treningu dan prije puta preskočila 1,95, znao sam da je ta visibaba vjesnik nečeg dobrog.'

Blankin trener Bojan Marinović samo je dodao:

'Sjajno je kontrolirala zalet. I, ono što je najvažnije, slušala je sve što sam joj govorio. Neke visašice samo bi odmahnule glavom i napravile po svojem.'