'Izvedi me večeras / Tamo gdje je muzika i gdje su ljudi, mladi i živi', pjeva Morrissey, a zatim u refrenu vapi: 'I ako se double-decker autobus zabije u nas / Poginuti uz tebe / To je nebeski način za umrijeti.' Drugi je kontekst, ponešto se gubi u prijevodu i onaj koji je osmislio transparent vjerojatno nije mislio na simboliku dalje od samog naslova – ali u osnovi, nema puno drugih pjesama koje tako spajaju sve ono što se danas događa oko Hajduka: mladost, očajničku vjernost i ljubav do smrti. Barem ne onih koje ne pjeva Mišo Kovač.

Mladi Hajduk 'poginuo' je kad se u njega zabio triple-decker autobus iz Milana, a Torcida nije prestajala pjevati i slaviti. I petnaest minuta nakon utakmice tribine su se još uvijek tresle od skandiranja. U ovim krajevima skloni smo poraze slaviti kao pobjede, nalazeći neko moralno opravdanje ili kriveći kakvu zavjeru, ali ovo nije imalo veze s time – suparnička momčad čak je dobila posve zasluženi pljesak, a iz navijača je probio gubitnički ponos pretvoren u katarzu. Jer – više si ne lažemo, više ne čekamo da se 'Anas probudi' ili da stigne nekakav 'pakleni' centarfor iz Urugvaja/Albanije/Kine/Australije/Kameruna koji nikad ne dolazi. Odsad ponosno nosimo taj autsajderski pečat na rukavu, jer možemo jedni drugima pogledati u oči i reći: 'OK, to je to – ovo je Hajduk, možda nije bogznašto, ali svejedno ćemo ga voljeti još više jer drugoga nemamo.' Bilo je to i plebiscitarno izjašnjavanje da se Hajduk, koji još uvijek pleše na rubu bankrota, mora spasiti i stabilizirati.

S jedne strane, to je onaj historijski sirotinjski dišperacjun tipičan za Dalmaciju, gdje su mnoge ranije generacije rasle na 'kori kruva, kapji vina, zrnu soli', a kušin im je bila stina. S druge, to je i početak puta u samoodrživost, jedinog ispravnog puta za Hajduk, ali i za sve ostale hrvatske klubove. Taj je tunel možda duži i mračniji i od Svetog Roka, ali nesretno zaljubljena Torcida je – kao i uvijek dosad – odabrala biti svjetlo na njegovome kraju. Svjetlo koje se nikad ne gasi.

Je li moglo rezultatski bolje? Pa moglo je: statistika pokazuje da su 'bili' uputili osam udaraca na gol, a gosti samo četiri više od njih. Hajdukovci nisu ostali paralizirani atmosferom prepunog Poljuda i nisu išli na destrukciju – hrabro su gradili igru i pritom dosta griješili, a toliko jači suparnik rutinski će iskoristiti gotovo svaku grešku.

No ako ste pozorno pratili utakmicu, mogli ste vidjeti da je Hajdukova igra na dobrim i smislenim osnovama – igrači su se puno kretali i dobro pokrivali prostor, njihova je formacija vrlo rijetko gubila oblik. Niti je u obrani nemilice curilo, niti je momčad bila bezopasna u napadu, a transformacija je išla dosta brzo i jednostavno – ne kao u mnogim ranijim sezonama, kad je za taj (tradicionalno 'najhajdučkiji') segment bio karakterističan posvemašnji kaos. Krstičeviću treba odati priznanje jer je u ove momke uspio usaditi taktičku disciplinu, koja je veći dio utakmice bila na barem zadovoljavajućoj razini. Očekivani fizički pad (jer ovo je bila peta natjecateljska utakmica u dva tjedna) ipak nije bio toliko drastičan.

Hajduk nije izgubio zbog taktike, nedovoljnog truda ili nepripremljenosti. Izgubio je zato što je naprosto preslab za ovakvog suparnika, zato što je u ovom trenutku otprilike na razini osrednje momčadi Serie B.

Glamurozna europska predstava sada je iza Splićana, a uzvrat će biti samo formalnost. Pred njima je, međutim, duga domaća sezona, gdje im je realni cilj doći do jednog od mjesta koje opet vodi u Europu. Ne treba se zavaravati, bit će to težak zadatak – najvažnija karakteristika mladih igrača je nepostojanost u formi i za očekivati je da će biti ozbiljnih padova i kriza. Stariji igrači u ovoj momčadi (stariji od 21 godinu, koliko je prosječna dob onih koji su sinoć zaigrali u Hajdukovom dresu) tek su solidni, a mlađima se ne čini nikakva usluga kad ih se na osnovi jedne ili dvaju dobrih utakmica neumjereno hvali. Primjerice, Radošević i Caktaš bili su među najslabijim pojedincima na sinoćnjoj utakmici – još je puno prerano predvidjeti hoće li ta dvojica za nekoliko godina igrati u klubu poput Internazionalea ili nekom sličnom 'južnjaku' iz Svete Nedjelje, prvaku hvarske lige u prošloj sezoni...

Onaj oko kojega odavno više ne postoje nikakve sumnje je Ante Vukušić. Kapetan je za dvije klase bolji od svih ostalih u Hajdukovoj momčadi i mora ga se prodati – on bi već danas mogao redovito zabijati za neki ozbiljan europski klub (i za reprezentaciju), a u MAXtv Prvoj ligi samo će stagnirati jer, realno, nema s kime igrati i sigurno je da ga takva situacija frustrira. Tijekom utakmice s Interom izgledalo je kao da bi trebao sam sebe i proigrati, i nabaciti si i zabiti – a ponekad se činilo kao da takvo što i pokušava... No i Hajduk zaslužuje za njega dobiti oko pet milijuna eura, na koliko je procijenjen.

Dugoročno gledano, igranje s vlastitom 'dicom' ipak ne može biti dovoljno, koliko god ona bila talentirana. Bespredmetne su rasprave i najave o 50, 70 ili 90 posto igrača iz vlastite škole – jer nije važan postotak, puno je važnije tim mladićima osigurati kvalitetan rad i uvjete. Hajduk, ali i svi drugi hrvatski klubovi, morali bi najveći dio sredstava ulagati u razvoj mladih. Pobrinuti se da dobiju priliku, što prije svega znači ne dovoditi igrače sa strane ako na toj poziciji imaju perspektivnog mladog igrača. Oni koji dolaze (bilo u omladinsku školu, bilo kao razvijeni igrači) mogu doći s bilo koje strane svijeta, ali od njih treba očekivati da popune rupe tamo gdje ih ima – ne smiju se ponavljati Rubili, Jerteci, pa ni basnoslovno plaćeni Sharbiniji.

Isto tako, moraju se poduzeti svi koraci da igrači poput Marka Livaje ne odlaze prije nego što zaigraju za prvu momčad. Mario Jelavić skupio je 18 minuta nastupa za Hajduk, a sinoć nije bio s 'bilima', nego s plavima iz Manchestera.

Jednom kad shvati da mu jedino strpljivo ulaganje u razvoj podmlatka i kvalitetno skautiranje može donijeti rezultat, Hajduk će opet biti velik klub. Onakav kakav oduvijek jest po navijačima – jer kad bi oni donosili bodove, Hajduk bi bio višestruki europski prvak.