Iako u 69. godini života, (op.a. rođen je 7. lipnja 1948. godine) Ratko Rudić novim se sportskim izazovima veseli kao malo dijete. Jednostavno, takav je kada je u pitanju njegov angažman u vaterpolu i stoga možemo biti sretni i ponosni što se - nakon tri godine rada u Brazilu gdje je obnašao funkciju izbornika od studenog 2013. do 2016. - odlučio vratiti u svoju domovinu gdje najviše uživa.

Jer Rudić nije samo najtrofejniji hrvatski trener, on je i najuspješniji vaterpolski stručnjak na svijetu, ali i drugi najuspješniji izbornik u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea, koji u svojoj riznici ima 45 odličja.

Ratko Rudić je ukupno u igračkoj i trenerskoj karijeri osvojio 64 trofeja, s time da je u izborničkoj karijeri osvojio 36 medalja na velikim natjecanjima, od čega deset s Hrvatskom. Također valja naglasiti da je poznati 'vaterpolski brk' osvojio čak četiri olimpijska zlata, a osim s Hrvatskom u Londonu 2012. godine, Rudić je te medalje osvajao s još dvije reprezentacije (SFRJ i Italija), dok je s četiri reprezentacije osvajao kontinentalne naslove (SFRJ, Italija, SAD, Hrvatska). Neponovljiva karijera...

'Poslije završetka mog angažmana u Brazilu, vratio sam se u Hrvatsku. Kako sam osjećao da trebam nastaviti svoje sudjelovanje u radu HVS-a u razgovoru s čelnicima Saveza dogovorio sam da se ponovo aktivno uključim. I to naravno u segmentu u kojem mogu najviše doprinijeti, a to je kroz stručni rad. Tako smo dogovorili da se priključim Stručnom savjetu zbog čega sam izrazito zadovoljan. Nastavljam svoj rad gdje sam ga i započeo od povratka iz Amerike 2004. godine', rekao je za tportal.hr Rudić.

No, prije nego se dotaknemo aktualnosti, Ratko Rudić vratio se u igračke dane.

'Bavio sam se svim sportovima, bilo je to vrijeme kada smo se svi bavili svim sportovima. U ono vrijeme sport je bio glavna zabava. Bavili smo se nogometom, košarkom, džudom, gimnastikom... U vrijeme dok sam živio u Splitu, čak sam sudjelovao i na gimnastičkom prvenstvu Hrvatske. Ipak, po dolasku u Zagreb, gdje sam se bavio i košarkom i vaterpolom, procijenio sam da mi vaterpolo ide najbolje te sam se odlučio za - bazen. Igračku karijeru počeo sam u Zadru, ali onako igrački razvijati sam se počeo u Splitu, gdje sam trenirao čak deset godina. U to vrijeme stigao sam i do reprezentacije bivše države i mislim da mogu s pravom reći kako sam izdanak splitske vaterpolske škole', prisjetio se Rudić.

Iz tih igračkih dana valja podsjetiti kako je Rudić bio član reprezentacije na Olimpijskim igrama 1968. u Ciudad Mexicu, ali zbog ozljede prije početka turnira nije bio među 11 igrača koji su osvojili zlatnu medalju. Lažno je optužen za uzimanje dopinga na svjetskom prvenstvu 1975. u Caliu, zbog koje je reprezentacija izbačena iz borbe za medalje no naknadnom analizom utvrđeno je da nije uzeo doping te je oslobođen svake odgovornosti. Na posljednjoj pripremnoj utakmici uoči olimpijskih igara u Montrealu 1976. godine slomio je šaku pa nije igrao na olimpijskom turniru. Nakon svih pehova koje su ga pratili tijekom karijere najveći uspjeh s reprezentacijom mu je osvajanje srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi.

Nakon deset godina igranja u Splitu, Rudić je preselio u Beograd. Istina, nije mu to bio prvi boravak u glavnom gradu tadašnje države, jer Rudić se u njemu i rodio. Međutim, bio je to sve splet okolnosti, s obzirom na to da mu je otac bio vojni pilot i dobivao je razne - prekomande.

'U to vrijeme dosta mojih prijatelja odnosno suigrača otišlo je u Beograd, pa sam tako otišao i ja'.

Zbog svih tih okolnosti, neki su mu nakon hrvatske neovisnosti 1991. brojali 'krvna zrnca', ali Rudić se - ponosan kakav je, na to uopće nije obazirao. Dapače, preko svega je gospodski prošao.

'Nisam nikada imao problema s time, a niti zbog toga'.

Nakon igračke karijere, Rudić se posvetio trenerskom poslu. Počeo je s juniorima Partizana od 1980. do 1983. godine, potom je od 1983. do 1984. godine izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije. Nakon toga je od 1984. do 1988. godine izbornik seniorske reprezentacije Jugoslavije a onda je jedini put vodio klupsku seniorsku momčad. Bio je to opet Partizan, u periodu od 1988. do 1990. godine.

Sljedeći Rudićev korak bio je vođenje Italije je od 1990. do 2000. godine. Zatim je bio izbornik SAD-a od 2001. do 2004., da bi od 2005. do 2012. godine vodio hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. Dolaskom na klupu hrvatske reprezentacije osvojio je tri medalje na svjetskim prvenstvima i to: zlato 2007. u Melbourneu te broncu 2009. u Rimu i 2011. u Šangaju. Hrvatsku je vodio i do europskog zlata u Zagrebu 2010. godine, a vrhunac mu je bilo četvrto olimpijsko zlato - u Londonu 2012. godine.

'Osvojio sam puno, ali, da, London 2012. je bio vrhunac moje karijere. Zlato koje smo osvojili u Londonu bilo je najsuverenije osvojena medalja, dominacija igrom, rezultatom, kvalitetom. Superiornost kojom smo igrali učinila me je jako ponosnim, a uz sve to mislim da je to bio i najjači turnir ikad. Hrvatsko zlato iz Londona 2012. pamtit ću do kraja života'.

Na pitanje kako to da nikada nije vodio ni jedan hrvatski klub kaže:

'Nakon onog perioda u Partizanu, jednostavno sam želio neki novi izazov. Jer, znate, san svakog trenera je biti izbornik reprezentacije. Još pogotovo ako u ruke dobijete reprezentaciju za najveće svjetske domete. Rad u klubovima se cijeni, ali ponavljam - reprezentacija je san svakog trenera'.

Iako ste u privatnom životu blage naravi, opušteni, nasmijani, prati Vas glas 'trenera-tiranina'?

'Mislim prije svega da su to novinarski epiteti. Istina je da sam imao drugačiji način rada, vrlo zahtjevan jer naši su treninzi bili detaljno razrađeni. Međutim, ja sam bio svjestan da na treninzima treba biti discipline, mukotrpnog rada. I nisu svima odgovarali takvi treninzi, to je jasno. Ali na taj smo način uvijek osposobili ekipu za najveće domete i rezultate. I s vremenom su i igrači počeli prihvaćati te metode.'

Je li bilo popusta barem u nekim trenucima? Ili bolje rečeno, prilike za opuštanje?

'Ustvari - ne. Nisam dopuštao ni alkohol jer mi smo bili model za mlade, kako se sportaši moraju ponašati. Svaki sportaš ima trening, potom i vrijeme za opuštanje, ali to mora sve biti u skladu s normalnim sportskim ponašanjem. Vodio sam brigu o njima na neki drugi način. Trudio sam se da igrači šire svoje horizonte, ponekad sam im sugerirao izložbe, čitanje knjiga, a neki su mi ih kasnije morali prepričavati kako bih bio siguran da su ih pročitali.'

Naravno, ono što Rudić nije htio ovdje naglašavati, pa ni potencirati jest činjenica da je on, nakon mukotrpnih i dugotrajnih priprema, morao voditi brigu o svakom igraču, njegovom karakteru te razmišljati kako zaskočiti suparnika. Što naravno daje dodatnu dimenziju svim njegovim uspjesima. A podsjetimo, i Hrvatsku je vodio do svjetskog zlata 2007. godine. Zbog tog uspjeha dobio je i godišnju nagradu za najboljeg trenera, što je pak izazvalo ljutnju - kod protukandidata.

Međutim, baš kao što nije želio otvarati nove 'fronte' s ljudima koji su mu zamjerali višegodišnji boravak u Beogradu, tako ni na reakcije povodom tog izbora nije bio ljut. Ustvari, baš suprotno...

'Sreo sam se s Joškom Vlašićem na olimpijskim igrama u Riju, popričali smo vrlo ljubazno, bez ikakvih nesporazuma. I ja mislim da je to sve ispalo slučajno, odnosno ja to nazivam nesretnom epizodom'.

Tako je to kada da je čovjek zadovoljan svojim radom i svjestan svog znanja, ali kada zna gdje i kako se opustiti.

'Pronalazim svoj mir u Gorskom Kotaru. Odlazim u taj kraj jer moja je obitelj od tamo. Djedovina mi je u Rijeci, a u Gorskom Kotaru imam komadić zemlje. Istina, ne odmaram tamo jako dugo, ali i tih nekoliko dana uvijek me dodatno napune energijom'.