Zašto baš to? Zato jer se Hrvatska svaki put, pa tako i jučer, prilagođavala protivniku, pokušavajući balansirati između tog koncepta i stavljanja najboljih igrača na teren. Pogledajte Realove utakmice i Modrićev značaj, isti slučaj je i s Rakitićem – što se to tako jako promijeni u mjesec dana nakon kraja sezone? Promijeni se kontekst.

Kovač je imao ideju zatvoriti meksičke bokove i to je dobro napravio – sve do raspada tokom sredine drugog poluvremena, može se reći da je Meksiko jednako teško, gotovo nikako ulazio u velike šanse. Ali, postoji jedna razlika. Hrvatskoj je trebala pobjeda, Meksiku nije.

Do prvog poluvremena, Modrić je imao dva točna proigravanja u suparnikovu zadnju trećinu. Pranjić jedno, a Rakitić tri. Kako se mislilo ugroziti Meksiko sa šest proigravanja u zadnju trećinu suparnika? Tko je trebao prirediti napad, ako ne oni? Stoperi koji su pod pritiskom nabijali duge lopte, kao lagan plijen za stopere pored Mandžukića. Bekovi, koji su zbog opreznosti uglavnom svoje napadačke avanture rješavali na maksimalno 40 metara od suparničkog gola? Ako staviš Modrića, Rakitića, pa čak i Pranjića u veznu liniju – nije li logično da ćeš se probat nametnuti aktivnim posjedom u sredini terena? Ako nećeš, što će ti njihova kreacija i tehnička potkovanost? Da razbijaju suparničke napade na svojoj polovici? Kakvi su im uvjeti stvoreni za igru?

Stoperi su bili pod pritisdkom napadača koji se nisu micali od njih, Rakitić se zato morao povlačiti skroz u obranu, bekovi su bili jako rezervirani zbog straha od kontre, Olić se ionako gurao na pomoćnog špica, a Perišić nije mogao sam stvoriti proistor i iskoristiti ga. Kako se mislilo izaći na suparničku polovicu i pripremiti završnicu, s Rakitićem u krilu svoje obrane, Modrićem i Pranjićem pod pritiskom, i prednjom linijom koja odmah kreće prema naprijed? Hrvatska je jednostavno u fazi napada ostajala razvučena preko 60 metara terena, a nije imalo konkretni kohezivni faktor – sva rješenja bila su alibi, polovična, ako prođu – super, već će se nešto učačkati naprijed. Bez imalo rizika u posjedu, bez imalo kretnje bez lopte (sviu su utaboreni u svojoj zoni), s izbijanjem lopte na prvi znak pritiska.

Je li to najbolja opcija s ovakvim kadrom? Ako želiš biti tranzitna ekipa, povuci se u dvije guste defenzivne linije i odaberi prednje igrače koji si znaju otvarati prostor. Ako želiš dominirati nad kvalitetom inferiornijom meksičkom sredinom terena, daj Modriću i Rakitiću uvjete da uspiju u organizaciji igre –daj im pomoćnu radnu snagu koja im čuva leđa i prednje igrače koji im najbolje leže što se otvaranja prostora tiče, nekog tko će se i povući dublje za pomoć ako treba, igrače koji mogu dati dinamiku prostora kako bi ovi mogli diktirati tempo igre. Ako si već stavio Modrića, Pranjića i Rakitića, imaj hrabrosti i izađi s namjerom da Meksiko, kojeg moraš pobijediti, kontinuiranim posjedom pritisneš duboko na svoju polovicu. Onda će možda Srnini centaršutevi biti s 15 metara bliže golu, a par Olić i Mandžo će konačno imati smisao u igri.

Najbolja slika hrvatske ideje u napadu bila je ona sredinom prvog poluvremena, kada se nekoliko puta zaredom pasom izašlo iz početnog presinga i odigralo se Srni loptu na bok gdje je bio slobodan (Meksikanci nemaju krila, pa tu zna puknut višak za suparnika). Ali on bi tu loptu povukao, Perišić bi se već zabijao u prsa obrani, Modrić i Pranjić bi ostajali predaleko za pomoći i lopta bi se ili vratila nazad, ili u gorem slučaju – izgubila. I to ne zbog neke greške u dodavanju, slabo inspiriranih igrača, nego nedostatka opcija.

Prvu pravu prijetnju spremio je Rebić u 70. i nekoj minuti, davno zaboravljeno krilo , umjesto koga Olić svaku utakmicu iznova započinje utakmicu u ulozi i uvjetima u kojem mu velik broj mana izlazi na vidjelo. Ma zapravo, nisu potrebne velike riječi, dovoljno je da sami sebi odgovorite na jedno pitanje .- koja je bila hrvatska ideja na SP-u generalno? Ili, u svakoj utakmici pojedinačno? Ili se izašlo na teren s formalno najjačim sastavom, pa što Bog dade i sreća junačka?