Umjesto da bude autohtona zagrebačka verzija njujorškog Rucker Parka, interaktivni spomenik urbane kulture na kojem se skupljaju hakleri, održavaju turniri i snimaju filmovi koji će afirmirati gradsku tradiciju, uličnu košarku i sportski identitet grada, Tuškanac je uglavnom pust jer su dva od tri koša već mjesecima potrgana.

Može se igrati samo na sjevernom košu, pred velikim crno-bijelim fotografijama velikana koji su udarili temelje Lokomotive i kasnije Cibone (ime je promijenjeno 1975) kao jednog od najtrofejnijih klubova Europe u prošlom stoljeću.

Iz današnje perspektive pomalo je nevjerojatno da su se sve do 1967. godine službene košarkaške utakmice u Europi mogle igrati i na otvorenome. Bilo sunce ili kiša, pred tisućama Zagrepčana na Tuškanac su istrčavali neki od najboljih košarkaša Europe i SAD-a: tu je trpala slavna ljevica Radivoja Koraća, tu je zakucavao Krešo Ćosić, driblao Giuseppe Giergia... Ovom su se igralištu i veselim tribinama u hladu gornjogradske šumice divili čak i američki sveučilišni reprezentativci na predolimpijskoj turneji...

Kojih 40 godina kasnije, jedna od legendi s onih fotografija u zažareno se srpanjsko poslijepodne pristala popeti na Tuškanac kako bi pomogla apelu da se konačno uredi kolijevka zagrebačke košarke. Nikola Plećaš, legenda koju ovaj grad ne smije zaboraviti: ako ste mlađi od 40, pitajte roditelje tko je bio 'Sveti Nikola', što je taj čovjek značio u zagrebačkom imaginariju i čiji je brk 70-ih bio markantniji, Plećašev ili onaj Miše Kovača.

'Ovo je povijesno mjesto i teško mi ga je vidjeti zapuštenog', priča nam Plećaš, prvi strijelac Cibone (sljednice Lokomotive) svih vremena. Igrali su u plavom dresu i Ćosić, Cvjetičanin, Nakić, nakratko i Dino Rađa te još cijela galerija majstora, no upravo je Plećaš uz Dražena Petrovića ostao upamćen kao najveći ljubimac publike u povijesti ovog kluba.

Po utakmici je 'trpao' 26 poena - samo je Dražen imao bolji prosjek. No, 'sveti Nikola' činio je to tijekom cijelog desetljeća, pa je i danas uvjerljivo prvi na svevremenskoj listi Ciboninih strijelaca.

Stvar s igralištem danas je utoliko tužnija što je ono već spašeno 2008. godine, nakon što je duži period služilo kao parkiralište disko kluba Saloon. Zatim je u 21. stoljeću  sasvim zbrisano s lica zemlje, da bi na njegovo mjesto došla podzemna garaža. No na krovu te garaže Grad Zagreb je podigao novi, ugodan i zanimljivo uređen teren.

Podsjetnik je to na vremena kada sport nije bio nešto čime bi se odrastao čovjek bavio radi novca, nego – zamislite samo – iz sportskih i društvenih pobuda! Reklamna industrija bila je u povojima, a publika je i bez nje hrlila na tribine (no ne da bi iskalila frustracije tučom i vrijeđanjima). Tadašnji sportaši bili su izvorne zvijezde, možda i stvarnije od današnjih, iako se materijalnim statusom nisu izdizali iznad svoje publike.

Nekako paralelno s prvim trofejima, u eri predsjednika Pere Zlatara otvoren je i Saloon, tada ponajveći disko klub u ovom dijelu Europe. Tako počinje priča o 'simbiozi' Cibone i Saloona.

Uz art kino Tuškanac na jugu i Saloon na sjeveru, igralište na sredini sjajno uvezuje povijesnu trijadu Zagreba u drugoj polovici 20. stoljeća. Nadamo se da će gradske vlasti to shvatiti i da će se pored tolikih investitora, prihoda, dealova, poreza i prireza konačno naći sredstava da se poprave dvije košarkaške table (pritom ne moraju baš biti od nehrđajućeg čelika kao oni također 'legendarni' javni WC-i).