Nedavno smo na tportalu objavili komentar Aleksandra Holige, u kojem se oštro kritizira rukomet, a koji završava ovako: 'Stari je imao pravo: rukomet je glup sport... Mora li takav biti po svojoj prirodi ili je možda u taktičko-filozofskom smislu zapeo u slijepoj ulici, to neka zaključe oni koji ga prate.' Što se mene tiče, odgovor je jasan – sam sport niti je glup, niti je po prirodi pogrešan. Pogrešne su odluke ljudi koji ga vode.

Gledajući posljednje rukometne godine, čini se kako je rukomet na putu prema stranputici. Sve je manje dobrih klubova, čak i onih koji su nekad iz manjih gradova plijenili svojim šarmom – poput Portlanda, Ademara, Celja, Metkovića ili Montpelliera, sada ih više nema, barem ne u prvoj europskoj rukometnoj ligi. Na ovaj ili onaj način postali su marginalni – djelomično ili potpuno. Ugasio se čak i dugo vremena neprikosnoveni Ciudad Real, kasnije Atletico Madrid. Jedino potencijalno svjetlo na kraju tunela primjeri su klubova poput Barcelone ili PSG-a, koji koriste rukomet kao jednostavno proširenje svoga brenda, želeći biti prava sportska društva. Dojam je da su svi drugi ostali bez love, pa sveopća ekonomska kriza rukometu nije pomogla.

U takvom okruženju rukomet ne ide prema svojoj (r)evoluciji, već dekadenciji. Čak je i u olimpijskoj kategorizaciji sportova pao za jedan rang pa se sada nalazi u grupi onih sportova koje bismo uskoro mogli prestati gledati na igrama. Kriterij koji ga pri tome ubija, činjenica je da nije svjetski rasprostranjen, a sve manje i europski. Nekoć su tu bile nacije poput Kube (Diaz, Perez, Urios), Koreje (Yoon) ili arapskih zemalja (Hmam), sada sve manje. Samo na sjeveru Njemačke, na granici s Danskom, postoje gradovi koji istinski žive rukomet, te ako izuzmemo Island, to je jedino mjesto gdje je on doista sport broj jedan. I dojam je kako je došlo vrijeme za radikalne promjene, jer nije problem u samoj igri, nego u organizaciji koja ga vodi.

Prva rak rana i opravdani predmet kritike ogroman je i neopravdan utjecaj sudaca. Teško je pronaći sport u kojem je toliko ostavljeno na slobodnu procjenu arbitara. Počevši s time da i u košarci i u vaterpolu, sportovima koji su usporedivi, postoji točno određeno vrijeme napada, do potpuno nejasnih kriterija za prekršaje i isključenja i toga da nikad nije jasno kada se vrijeme treba zaustaviti, a kada treba slobodno teći. Sve bi se te stvari dale vrlo jednostavno urediti jasnim setom pravila, a ostaje potpuno nejasno zašto krovne organizacije to ne naprave.

Osim utjecaja sudaca, problem je i pregruba igra i ovisnost o prekršajima koji onemogućuju da se slobodno rasprostrani i igra po školskim igralištima, poput nogometa. No rješenje se možda krije u ne tako davnoj prošlosti… Vjerojatno najbolje doba rukometa datira s početka prošlog desetljeća, kada je svojom igrom i atrakcijom plijenila hrvatska reprezentacija, a klupskom Celje, koje je igralo vjerojatno najatraktivniju varijantu ove igre ikad viđenu. Što je tada bilo drugačije? Kao prvo, igralo se ofenzivnije, a kazne su bile rigoroznije. Kriterij je uglavnom bio takav da se pogodovalo napadačima, a polako se uvodio i trend brze igre bez specijalista za obranu.

I napredak je bio vidljiv. Od utakmica koje su prije samo dvadesetak godina redovito ukupno brojale 35 golova, odjednom smo mogli gledati utakmice na kojima bi jedna ekipa lako postigla toliko. Ali u svom inzistiranju na brzini, snazi i postizanju lakih golova izgubio se šarm, a fizički aspekt postao je dominantan. Taj se trend sada treba preokrenuti.

Pregledavajući internet, naišao sam na zanimljiv članak engleske novinarke Sarah Crompton, koja je nakon Olimpijskih igara za Telegraph pisala ovako: 'Ako bih morala izdvojiti jedan sport koji me pozitivno iznenadio na Olimpijskim igrama, bio bi to rukomet. Ova igra, koju sam bila gledala po prvi puta, pokazala se kao vrlo uzbudljiva i atraktivna: fizička, brza, puna akcija i uzbuđenja.' Zanimljivo je da ovako na sport gledaju ljudi koji u njega nisu upućeni. Sve to dovodi do zaključka da je rukomet svojevrsni 'missing link' između košarke i nogometa. Kao takav, morao bi imati svoju popularnost i publiku, među onima kojima je košarka malo premekana, a žele gledati igru 'na golove'. I bio je rukomet na tom putu prije 10 ili 15 godina, ali onda je došlo do niza pogrešnih odluka. Nije ih još kasno ispraviti, ali vremena je sve manje.

Rješenje problema djelomično je u jednom davnom razgovoru s kolegom Radičevićem otkrio Ivano Balić: postaviti standardizaciju pravila kroz ograničenje vremena i postavljanje jasnih pravila prekršaja, ukinuti leteće zamjene te usmjeriti pravila prema igri s manje kontakta. To bi ne samo potencijalno vratilo publiku u dvorane, već bi sport napravilo jasnijim laicima. Što više ljudi bude razumjelo pravila igre i njegove zakonitosti, veće su šanse da bude rasprostranjen i da ga se popularizira. Trenutačno, kao da IHF radi sve u svojoj moći da se to ne dogodi. Stoga, nadajmo se uskoro nekom momentu 'deus ex machina', jer inače bi iz dekadencije rukomet mogao otići do propasti. A to nije zbog igre same...