Rakčević trenutačno nosi dres rumunjske Constante, a izostavljanje s popisa kandidata ga je šokiralo i razočaralo. To nas je podsjetilo kako su se na sličan način u prošlosti i u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji rješavali zaslužnih igrača.

Ovaj crnogorski rukometaš nije šutio. Ostavio je duži komentar na svojem Facebook profilu koji prenosimo u cijelosti.

'Kad sam vidio spisak rukometne reprezentacije Crne Gore za predstojeće mečeve kvalifikacija, prvo što mi je palo na pamet da je ipak bio 1. april. Iskreno, očekivao sam da će me netko pozvati i priopćiti mi razloge zašto nisam u reprezentaciji. Ipak sam tamo od prvog dana i mislim da i ja, i još par momaka, koji također nisu pozvani, a žele igrati za reprezentaciju, zaslužujemo znati razloge zašto nismo. Na prošlom okupljanju, također, nisu kontaktirali ni mene ni moj klub, a neslužbeno je rečeno kako sam ozlijeđen i ne mogu igrati, iako sam teoretski mogao biti u sastavu za meč sa selekcijom Srbije. Ne želim ulaziti u dublje razloge zašto nisam pozvan, bez lažne skromnosti mogu reći da i dalje zaslužuju biti u reprezentaciji, igram na najvišoj razini, za dobar klub i osjećam se odlično', pisao je Rakčević i nastavio:

'Pitali su me novinari da li sam razočaran…!? Da bi čovjek bio razočaran moraš prvo voljeti i poštovati te osobe koje ti nešto naprave. Razočaranje nije prava riječ, meni je jako krivo jer je igranje za reprezentaciju meni bio dječački san, pjevati himnu ispod svoje zastave, zastupati zemlju koju najviše volim. Krivo mi je zbog ljudi koji me zovu i pitaju da li uopće želim igrati za reprezentaciju…. I zato imam potrebu sve ovo reći, jer reprezentacija meni i mojoj obitelji nije služila za povlastice, već sam dolazio i igrao za nju čisto iz emocija i patriotizma!'

I za kraj...

'Ne želim da me bilo tko pogrešno shvati, da se sa ovom izjavom želim nametati, a ponajmanje sadašnjem izborniku, čak mi je i napravio uslugu jer ću imati dovoljno vremena odmoriti se i spremiti za napore koji me očekuju u klubu, ali po meni ovo je nepravda, i za mene i za još par momaka, a kad te istina gura u leđa, apsolutno rušiš sve prepreke. Nisam čovjek koji će čekati neki neuspjeh pa onda uzeti za pravo da priča, već sad želim reći da je moje mišljenje da se medalje (pobjede) ne kupuju već osvajaju. Velika je razlika! Momke koji su uzeli naše putovnice ne krivim, naprotiv, neki od njih su moji veliki prijatelji, oni su imali svoje interese i došli su igrati za Crnu Goru. Samo želim reći da ima puno momaka koji su preskočeni iz nepoznatih razloga, koji igraju u najboljim ligama po Evropi.

Citirat ću velikog Željka Obradovića:

Svako jutro prije nego što krenem na trening idem u kupaonicu i brijem se. U tom trenutku moram pogledati u ogledalo i sebi u oči. Ja sebi mogu pogledati u oči! Možete li vi!? Na kraju ja neću njima poželjeti sreću, već NAMA, jer moju pripadnost toj reprezentaciji i svojoj državi ne mogu oduzeti pojedinci poput izbornika i njegovih suradnika, a kad većina njih prođu, ja ću i dalje biti tu jer nemam drugu domovinu.'