Nakon 14 odigranih kola u ABA ligi prva tri mjesta drže stalni 'sumnjivci' s vrha regionalne lige - Partizan, Budućnost i Crvena zvezda. Na četvrtom mjestu je klub za koji nitko nije očekivao da će biti tako visoko. Riječ je o Dubaiju, košarkaškom klubu iz UAE-a, momčadi koja je u svojoj prvoj sezoni u ozbiljnoj košarci napravila pravo postignuće.

Do jučer ovaj klub nije postojao, kao što nije postojala ni košarka u tom području, ali zahvaljujući viziji, želji, trudu i idejama samo jednog čovjeka - momčad iz Dubaija postala je hit lige i nema namjeru zaustaviti se. Gost rubrike Intervju subotom je Dejan Kamenjašević, rođeni Sarajlija koji je u deset godina iz pustinje stvorio potencijalno najzanimljiviju momčad ABA lige i klub koji je preko noći postao uzbudljiv čak i NBA ligi.

Sin je Mirka Kamenjaševića, legendarnog sportskog komentatora bivše Jugoslavije, čiji je ekscentrični način prenošenja utakmica, danas, nekoliko desetljeća kasnije, postao dio pop-kulture i opće mjesto kolektivne memorije svih koji su pratili sport u ono doba.

'Vahidin Musemić u izglednoj šansi i ništaaa... ali opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji šutira lijevom nogom i prečkaaa... Musemić ovaj put glavom i opet je promašio, j..o mu ja mater smotanu', rekao je jednom Kamenjašević i zaradio dva mjeseca suspenzije.

Legendarnih bisera i lapsusa bilo je još.

'Slobodan udarac s nekih 35 metara izvodi Bukal... topovski udarac i gol... k...c gol, prečka! Sjedi mali, p..ka ti materina, ništa ne vidim', izvalio je Kamenjašević i dobio još dva mjeseca kazne.

'Pejaković vraća Mušiću, Mušić nazad Pejakoviću, to je udarac i gooooooooool... A z..ebao sam vas, nije gol, prošlo je kraj stative... Al' brat bratu, malo je falilo' - i nova suspenzija od tri mjeseca.

Dejan Kamenjašević pričao nam je o svom ocu, koji je 2003. preminuo u Barceloni, daleko od svog Sarajeva, čija je bio i ostao legenda. Pričao nam je o razlozima zbog kojih je obitelj Kamenjašević u krvavoj 1993. morala pobjeći u Španjolsku iz razrušenog Sarajeva kako bi spasila živu glavu i kako su daleko, u tuđini, morali početi od nule. Saznali smo da su Svetislav Pešić i Žan Tabak utjecali na to da se naš sugovornik pronađe u košarci, no osnovni motiv za ovaj veliki intervju bile su brojne kontroverze vezane za dolazak ekipe s Arapskog poluotoka na parkete ABA lige. Dolazak novog tima u regionalnu ligu mnogi su dočekali na nož. Pričalo se i pisalo da je u pitanju 'mančesterizacija' košarke i da će momčad s 'neograničenim' budžetom značiti smrt za starosjedioce. Priča našeg sugovornika dijametralno je drugačija.

Dejane, otkud Dubai u ABA ligi i koja se priča krije iza svega toga?

Kad pričam o tome otkud Dubai u čitavoj priči, morao bih puno toga analizirati. Počevši od svega što se dogodilo u posljednjih deset godina u mom privatnom životu, koliko već živim tamo. S druge strane, ako pričamo o čitavom ekosustavu košarke u Europi, mislim da se Dubai nije slučajno pojavio i držim da se pojavio u najboljem mogućem trenutku. I za europsku, ali i za regionalnu košarku.

Da sad ne duljim, to ću kasnije objasniti. Kako sam rekao, već deset godina živim u Dubaiju. Prije toga sam dugo bio u Španjolskoj. Radio sam s Pešićem u Gironi i sa Žanom Tabakom u Baskoniji. Danas više nisam trener, ali sam sportski radnik i moja je obaveza biti dio ovog projekta.

Otkako sam otišao u Dubai i tamo pokrenuo Akademiju, otkrio sam, a i ne samo ja, koliko ima potencijala. Koliko Emirati imaju potencijala. To je nacija koja golemim koracima ide naprijed i koja je u nekim stvarima 50 godina ispred Europe, čak i Amerike.

Riječ je o tržištu, golemom sportskom tržištu, koje će biti dominantno u budućnosti. Pri tome ne mislim samo na Emirate, već na cijeli Bliski istok. Svi sportovi su tamo prisutni. Tu je NBA, prisutna je i FIBA. Katar će imati SP u košarci 2027., a u rukometu i nogometu već ih je bilo. U regiji imamo hokej, Formulu 1, tenis… Svi sportovi su prisutni.

Tamo samo još nisu bile organizirane Olimpijske igre te košarka na europskom nivou. Zato je Dubai ušao u tu košarkašku priču, a mi smo poludržavni, poluprivatni projekt čiji je vlasnik moj partner i prijatelj, gospodin Abdula Al Naboda. Riječ je o jednom od najeminentnijih biznismena u arapskom svijetu, koji posebno voli sport. Kad imaš njegovu podršku, kad imaš podršku grada, kad ti je Coca-Cola glavni sponzor, kad imaš Coca-Cola Arenu i, što je jako važno, kad imaš mirovni sporazum s Izraelom, čuveni Abrahamov sporazum, onda nije čudno što se u Dubaiju događa sportska ekspanzija i neka vrsta sportske revolucije.

Pogledajte europsku košarku. Taj sustav je totalno zastario. Pogledajte što se događa s košarkom u regiji. Osim Zvezde i Partizana, imamo još Megu i FMP, koji pokušavaju stvarati igrače i par klubova, poput Igokee i Cedevite-Olimpije koji se natječu u Eurokupu i Ligi prvaka. I to je to. Glavni problem naše košarke je masovni odljev mladih igrača na svim nivoima, najviše u Ameriku, ali i u Australiju. Košarka strmoglavo ide dolje, nikoga ništa nije briga, nitko o tome ne priča i zato ima potpuno smisla to što se Dubai baš sad pojavio. Ništa nije slučajno. Koliko to danas ljudi shvaćaju, ne znam, ali vrijeme će pokazati da smo bili u pravu i da sve ima smisla. Zato je sjajno što se baš sad pojavio Dubai.

Koliko sam vidio, puno je predrasuda. Često se postavlja pitanje otkud sad taj Dubai, to je samo novac, umjetan klub… Slično kako se godinama već priča o Cityju ili PSG-u u nogometu.

Znam to vrlo dobro. Znate kako dolaze sve predrasude. Iz neznanja. Kad ljudi nešto ne poznaju, kad je nešto drugačije od onoga na što su navikli, reagiraju u strahu od nepoznatoga i stvaraju predrasude, a s njima ide negativan naboj. A onda, kad vide da nisu bili u pravu, dolazi do iznenađenja.

Susreo sam se puno puta s takvim predrasudama i upravo zbog toga smo željeli biti od početka maksimalno transparentni. Puno objašnjavamo i pojašnjavamo, ali problem je i kad si previše otvoren. Onda ulaziš u drugu dimenziju, a to je da se ljudi hvataju za svaku riječ i vade stvari iz konteksta te tumače stvari onako kako oni žele, a ne onako kako je to zaista. Nisu loši oni ljudi koji ne znaju, loši su oni koji misle da znaju. To je poanta svega. Zar stvarno mislite da su Olimpijske igre besplatno stigle u Pariz ili Formula 1 u Španjolsku? Naravno da nisu. I tu je utučeno puno para.

U redu, ali Španjolska i Francuska su sportske velesile. Francuska je posljednjih godina jedna od najdominantnijih sportskih nacija, a Španjolska, ako maksimalno banaliziramo stvar, ima Fernanda Alonsa. Dok Dubai nema nikakvu sportsku tradiciju.

Razumijem ja sve, ali opet ponavljam - naša je priča drugačija. Ne dovodimo najveće sportske zvijezde na način na koji to rade neki drugi, kao što se to radi u Europi ili ostatku Bliskog istoka. Svijet se globalizira i to moramo prihvatiti. Globalizacija postavlja neke nove standarde, neka nova pravila i granice se otvaraju.

Na Balkanu smo dosta konzervativni, sektaški nastrojeni i zatvaramo se. Konzervativni smo u svemu, stalno smo zatvoreni u nekim granicama, živimo u torovima, držimo se čopora i živimo na taj način samo zato što smo tako navikli živjeti, vječno u zavjerama i konspiracijama, stalno mešetarimo i na sve gledamo kao da smo mi najvažniji i da se sve vrti oko nas.

Ovo o čemu ja pričam nešto je posve drugačije. Otvaranje nekih sasvim novih granica. Nova revolucija i novi ekosustav te pokretanje tektonskih promjena koje su potrebne u sportu, konkretno košarci. Ne možemo se usporediti s nogometom. To ni ne uspoređujem, to rade drugi.

Nismo nogomet niti tako želimo raditi. Ne dovodimo najveće svjetske zvijezde za ogroman novac. Ne plaćamo silan novac za gostovanje najjačih europskih ekipa. Ne kupujemo ekipe po Europi. Stvorili smo svoju ekipu koja živi i trenira u Dubaiju, koja ima svoju Arenu u Dubaiju i koja se natječe u europskom natjecanju.

Zašto smo to napravili u ovom trenutku? Zato da pomognemo europskoj, a ponajviše regionalnoj košarci. U ovu priču ušli smo da se otvore granice i da se pokrene novo tržište. Bio je to jedini način da pokrenemo košarku na ovom području. U redu, mogli smo kupiti neki SP u košarci, ali koja bi dugoročno korist bila od toga? Tko bi se za nekoliko godina sjećao da je taj turnir bio organiziran u Dubaiju? Tko se sjeća, osim tebe i mene, da je prije deset godina u Katru bio SP u rukometu?

Devedeset posto ljudi se ne sjeća. Ali ako imaš franšizu, koja svaki tjedan igra u europskom natjecanju, onda je to nešto posve drugačije. Grad se diže, košarka postaje bliska ljudima, a u njemu je ionako 90 posto stranih državljana koji vole košarku i razumiju sport. U samo nekoliko utakmica imali smo prosjek gledanosti od 4500 gledatelja u dvorani. To samo pokazuje da je ova franšiza prijeko potrebna gradu kao što je Dubai.

Koliko je domicilno stanovništvo Dubaija zainteresirano za košarku i razumiju li je uopće?

Nisu educirani, barem njih 50 posto nije. Imamo velike probleme da neke od njih educiramo što je napad, a što obrana. Moramo ih učiti za koga uopće moraju navijati, ali, kako sam već rekao, 90 posto stanovništva Dubaija su stranci koji vole sport i naš klub je jedina internacionalna sportska franšiza koja u ovom trenutku postoji u gradu. Postepeno će se i domaće stanovništvo upoznati s košarkom i zato po meni ovo ima itekako smisla. Dubai je ogromno tržište, najposjećeniji i najpremreženiji grad na svijetu, a dosad je bio jedina svjetska metropola koja nije imala svoju internacionalnu momčad u bilo kojem vrhunskom sportu.

Zašto je dobro za Europu, konkretno ABA ligu, da Dubai ima svoju ekipu u tom natjecanju?

Najjači smo sponzor ABA lige. To je financijski aspekt. S natjecateljskog gledišta, nitko nije vjerovao da ćemo se nakon samo dva mjeseca moći ravnopravno boriti s ostatkom lige. Uz to, svi nas žele gledati. Svi žele vidjeti kakvi smo, što znamo, a uz to, zanimljivi smo jer očekuju neki pokretni cirkus. Misle da ćemo doći u arapskim nošnjama i sa šatorima. Stvorila se atrakcija, a samim time i interes. Plus, a to je jako bitno, otvaramo novo tržište s Europom, a Bliski istok oduvijek je bio povezan sa Starim kontinentom. Komercijalno, zemljopisno, povijesno…

A sportski?

U tome je čitava poanta. Bliski istok je oduvijek bio puno više povezan s Europom nego s Amerikom. A to ljudi zaboravljaju. Memorija je, kako se kaže, kratka. I onda to otvaranje tržišta… Nakon samo nekoliko utakmica Dubaija u ABA ligi, vodstvo lige je dobilo gomilu zahtjeva i ponuda za nova sponzorstva, televizijska prava i ulazak novih ekipa koje žele igrati s Dubaijem. Jedna momčad iz Austrije stalno zove da bi igrala u ABA ligi baš zbog nas. Drugim riječima, otvorila se Pandorina kutija zbog Dubaija. Ne zbog nekoga drugog, već zbog nas. Ljudi moraju biti svjesni toga. Možda su i te predrasude nastale zbog slučajeva iz prethodnih godina, kad bi neke ekipe sudjelovale u ABA ligi godinu ili dvije, a onda bi otišle. A mi to ne želimo niti je to poanta.

Poput Maccabija.

Tako je. Ne želimo to. Ne želimo odigrati sezonu, dvije i otići kao da nikad nismo ni igrali u ABA ligi. Nama je ideja otvaranje tržišta i da svi budu u win-win situaciji. Mi, liga i klubovi. Ukratko, došli i sa sobom smo ponijeli biznis model koji dosad nitko ovdje nije napravio. Povijesno gledano, a ljudi povijest kod nas uglavnom zaboravljaju, Libanon i Sirija su nastupali na EP-ima u košarci.

Egipat je čak bio i prvak Europe 1949.

Tako je. Činjenica je da je Bliski istok uvijek bio povezan s Europom u sportskom smislu, a kad to kažem, ne mislim samo na Izrael. Kad tako stvari postavimo, onda je sasvim normalan i logičan potez da Dubai uđe u ovo natjecanje. Također, a to je meni osobno jako važno, želim vratiti košarku regiji u kojoj sam rođen. Pri tome ne mislim samo na Hrvatsku, čija je košarka potonula i u bunaru je, nego mislim na čitavu regiju. Uzmimo za primjer Zagreb i Draženov dom. Mojim igračima stalno pričam kakva je to dvorana, tko je čovjek čije ime ona nosi i kakva je povijest iza svega toga. U Dubaiju želimo biti dio te povijesti, potvrditi tu povijest i želimo pokazati svima da se na Balkanu uvijek igrala najbolja košarka.

Ovdje su najbolji geni i ovdje se košarka uvijek živjela na drugačiji način. U Srbiji je košarka i dalje pojam. Ali samo u Srbiji. Nezamislivo je da u jednom gradu koji ima dva kluba u dva dana na utakmicu dođe 40 tisuća gledatelja koji naprave onakvu atmosferu. To ne postoji ni u NBA ligi. Zadnji podaci kažu da je Partizan treća najgledanija momčad uživo u svijetu, odmah iza Dallasa i Knicksa. To što rade Partizan i Zvezda ne mogu ni Knicksi i Netsi, ne mogu ni Lakersi i Clippersi. To je za Guinnessovu knjigu rekorda. Dakle potencijal ABA lige je ogroman i sad s Dubaijem u toj priči moramo shvatiti da za sve postoji ogromna šansa i da je treba iskoristiti. Ne zaboravimo da čak 19 sudaca iz ABA lige sudi u Euroligi, a to je jako važno za ovu našu priču jer je dokaz da ovdje ima itekako potencijala.

Rekli ste da su zvali Austrijanci da bi igrali u ABA ligi zbog Dubaija. Tko zna, možda će sutra zvati Litvanci, Francuzi ili netko treći. Tvrdite da je ulazak Dubaija dugoročno koristan za košarku na ovim prostorima da se spasi dodatnim ulaganjima, no potencijalnim ulaskom novih, a bogatijih klubova iz Europe postoji realna mogućnost da ti klubovi istisnu ekipe zbog kojih je ta liga na koncu i osnovana. Govorim o Ciboni, Zadru, Splitu…

Medalja uvijek ima dvije strane. Možemo to gledati na taj način, a možemo i tako da će ulazak Dubaija značiti otvaranje tržišta i da će upliv svježeg kapitala, novih sponzora, dodatnih TV prava, sustava natjecanja i svega što ide uz to oživjeti te klubove i motivirati ih da pokažu da mogu bolje, da pokažu svoju povijest i da se vrate na stare staze. Ali samo zahvaljujući svom radu i ulaganjima, a ne slavnoj prošlosti.

Mogao bih se složiti s vama da konkretno u Hrvatskoj postoji želja da se, kao u Srbiji, košarka po svaku cijenu pokuša spasiti. Ali to nije tako. Za košarku u Hrvatskoj nije briga nikoga. Iza klubova ne stoje ni država, čak ni njihovi gradovi. Sve počiva na nekoliko entuzijasta kojima je i dalje stalo. Tako da je nerealno očekivati da se Cibona, Split ili Zadar mogu ravnopravno nadmetati kad financijski nisu dorasli tome.

Jasno mi je to. Kad smo igrali s Cibonom u Zagrebu, imali smo problem s terminom za trening jer nitko u Gradu Zagrebu nije ni znao da Cibona igra neku utakmicu protiv nekog Dubaija u nekoj ABA ligi. To je žalosno, ali to je politika. Imaš politiku koja pomaže, imaš politiku koja ne pomaže. Međutim jednom kad se nađe zajednički interes i kad dođe netko sa strane, netko možda sposobniji, jači i pametniji, i kad oni koje to ne zanima pronađu neki svoj interes, onda je to već sasvim drugačija priča.

Uvjeren sam da ulazak Dubaija znači fantastičnu priliku za kompletnu rekonstrukciju ABA lige i čitavog sportskog tržišta u ovom dijelu Balkana. Da, točno, postoji mogućnost da neki klubovi ispadnu. Govorim o klubovima koji nisu spremni, ne žele biti spremni ili nemaju kapacitet biti spremni, ali isto tako, svi koji žele, svi koji imaju kapacitet, svi koji su pametni i pokušavaju iskoristiti svaku šansu da stvore prave uvjete mogu se ukrcati u ovaj vagon i svatko će imati iste šanse. Ovaj projekt u budućnosti može biti brzi vlak u koji jako teško možeš upasti dok on ne dođe na stanicu, ali vrlo lako možeš ispasti na međustanici.

Ovo je prva godina da se Dubai natječe u ABA ligi. Po kojem se sistemu slagala momčad? Pretpostavljam da mnogi misle, kad vide da se radi o ekipi iz Emirata, da imate neograničen budžet za igrače i da možete kupiti koga poželite. Je li to točno?

Naravno da nije. Imamo limitiran budžet. Radi se o četiri milijuna eura. Kad smo doveli Taylora i Bertansa, otišli smo na 200 tisuća izvan budžeta, što znači da ćemo do kraja sezone napraviti određene korekcije u rosteru i završiti je na tih planiranih četiri milijuna. Govorimo o budžetu koje je možda peti, šesti u ABA ligi. O tome vam pričam, o tim predrasudama s kojima se svakodnevno borimo. Čuo sam da smo 'kupili' i Mikea Jamesa i Edyja Tavaresa. Svašta.

Ako kažem da smo potrošili 4,2 milijuna eura i ti to napišeš, pojavit će se komentari da lažem, petljam, da smo samo za Bertansa potrošili 20 milijuna. Da kažem - da, istina, platili smo ga toliko, onda bi ljudi vjerovali. Kažem li da smo ga platili koliko smo ga platili, 450 tisuća eura, mislit će da ja lažem tebi, a ti lažeš njima.

Davis Bertans igrao je u karijeri za San Antonio, Washington, Charlotte, Dallas, Oklahomu, Baskoniju, zaradio je milijune dolara i ogromna je zvijezda. Kako je moguće da je pristao doći u Dubai za taj iznos?

Najprije ovako. Čovjek je u karijeri zaradio 110 milijuna dolara i novac mu nije više prioritet. Zatim, selio se 11 puta u osam godina. Zaradio je NBA mirovinu i ima ime. Za razliku od brojnih igrača koji na zalazu karijere dolaze u Europu pokupiti novac dok se ne umirove, ovaj čovjek je igrao u NBA ligi i imao je zapaženu ulogu. To ne kažem ja, to kažu brojke. Imao je niz ponuda iz NBA i Europe, ali došao je kod nas jer se njegovoj supruzi svidio naš plan i naša vizija. A svi znamo koliko je u ovom poslu važna potpora obitelji. To je najvažnije.

Odlučio se vratiti u Europu i dobio je niz ponuda. Brojni top klubovi nudili su mu ugovor na godinu dana, mi smo mu ponudili na tri. Čujem budalaštine da smo mi protiv financijskog fair playa, koji bi se trebao uvesti u skorijoj budućnosti. Jer kao u klub ćemo utući tko zna koliko stotina milijuna i nećemo imati konkurenciju. Iskreno, ja bih bio najsretniji da već sad u ABA ligi i Euroligi postoji financijski fair play jer je slučaj Davisa Bertansa najslikovitiji primjer toga kako poslujemo.

Odlučio je potpisati za nas zbog duljine ugovora i zbog kvalitete života u Dubaiju. Naravno da je radije pristao igrati kod nas za manje para nego se mučiti još koju godinu u nekoj 'zabiti' za nešto više novca. Kao primjer, čitava obitelj stigla mu je iz Latvije direktnim letom u Dubai za svega šest sati.

Znam da bi mnogi bili sretniji da sad kažem da smo ga platili 20 milijuna eura, da imamo neograničen budžet, da ćemo kupiti sve i svakoga i da ćemo za godinu dvije pomesti Euroligu. To su nebuloze. Baš kao i teza koja se stalno ponavlja - da je Dubai tvornica novca. U pitanju su čisto neznanje i predrasude. Na spomen Dubaija ljudi odmah krenu raditi usporedbe s Katrom i Saudijskom Arabijom.

Gledajući u povijest, te su zemlje do posljednjih 20 godina imale jako zatvorene sisteme i danas moraju potrošiti puno više novca da bi razbile te predrasude. Dubai, s druge strane, Emirati, to je avangarda arapskog svijeta. Kao što su nekad bili Sirija, Iran ili Libanon, zemlje koje su kasnije uništene u ratovima. Znamo svi što je Egipat. To su sve nekad bile zemlje koje su stoljećima bile prijestolnice svjetske kulture i civilizacije.

A danas, gledajući emigrante koji dolaze u Europu, ono najgore iz tog arapskog svijeta, mi pljujemo po svima njima i kažemo da je sve to isti šljam. O tome pričam. O nepoznavanju, o predrasudama i o neznanju. Godinama sam živio u Španjolskoj i Španjolci me pitaju kakva su ovdje ljudska prava. Kažem im da su deset puta bolja nego kod njih. Tamo ti netko uđe u stan, provali i ne možeš ga se riješiti iako je to tvoja imovina. Mene su na aerodromu opljačkali, majku su mi na ulici srušili i uzeli joj novčanik. Jesu li to ljudska prava? Kad već pričamo o tome, budimo otvoreni i stavimo sve karte na stol. Dubai je 50 godina po svemu ispred Europe, a posebno po pitanju tolerancije i ljudskih prava.

Kako bi naši čitatelji što bolje shvatili način poslovanja Dubaija, možda je najbolje da napravimo usporedbu s Manchester Cityjem kao globalnim primjerom ulaska arapskih petrodolara u sport.

Nema problema. Obitelj iz Abu Dhabija, koja je vlasnik Cityja, kupila je još nekoliko klubova u Europi. S druge strane, mi smo potpisali samo jedan jedini ugovor o suradnji sa sarajevskom Bosnom i to samo zato što je to moja momčad i što je to moj grad. I zato što u budućnosti želimo oživjeti tradicionalne košarkaške centre kao što su Šibenik, Sarajevo ili Novi Sad. Tim sredinama želimo pomoći, a tako pomoći i ligi. City je posve drugačija priča. To je konglomerat koji kupuje klubove po čitavom svijetu. Kupili su Gironu, klub iz grada u kojem sam živio. Kupili su klubove u Sjevernoj i Južnoj Americi. Mi nismo kupili ništa ni od koga. Mi smo osnovali klub. Za njih je to biznis, za nas je to nešto puno dublje.

Zasad igrate samo ABA ligu. Je li u doglednoj budućnosti plan možda pokrenuti i neku bliskoistočnu ligu?

Planova je puno. Mišljenja sam da moramo pokrenuti novu regionalnu ligu na Bliskom istoku, koja će biti usko povezana s Balkanom, odnosno s ABA ligom. O tome se intenzivno razmišlja i neki su razgovori već započeli na tu temu. Naravno, to je druga faza. Prva je bila naš ulazak u ABA ligu. Ponavljam, ne želimo napraviti ono što su radili Maccabi, Mađari i Česi. Ne želimo biti prolaznici u ABA ligi. Cilj nam je da našim ulaskom motivaciju dobiju klubovi iz Hrvatske, Slovenije, BiH, Slovenije…

Uvjeren sam da bi ta nova liga bila jako važna za razvoj europske košarke. Ova regija, da je nema, trebalo bi je izmisliti. Sa svim svojim pozitivnim i negativnim stvarima. Na svijetu ne postoji sličan primjer da na tako malom zemljopisnom području živi toliki broj ljudi koji su tako silno talentirani za sport, posebice za košarku. Dubai nije ušao u ABA ligu samo zato što smo mi s Balkana. Ne, ušao je u ovu priču zato što tamo ljudi vjeruju da se i s ovakvom ligom, koja je takva kakva jest, mogu napraviti velike stvari i stvoriti novi košarkaški ekosustav koji bi mogao strašno utjecati na europsku košarku.

Čelni ljudi srpske košarke već neko vrijeme prijete istupanjem iz ABA lige i žele igrati samo srpsku ligu. Odlaskom Partizana, Crvene zvezde, pa čak i Mege, ABA liga ne bi imala nikakvog smisla. Mislite li da će pojava Dubaija smekšati tvrde stavove o odlasku klubova iz Srbije?

Najprije, mislim da ni oni nisu sigurni što žele. Ostati ili otići. Međutim razumijem ih u neku ruku. Hrvati imaju ligu kakvu imaju i interes je takav kakav jest. U Sloveniji ista priča. Košarka u Crnoj Gori svela se na Podgoricu i Bar. Bosna je priča za sebe. Jasno je da je Srbija sa šest klubova i još dva koji bi po kvaliteti mogli ući u ABA ligu glavni motor, ali nisam siguran koliko bi im pametno bilo igrati samo srpsku ligu jer bi prolaznost iz nje u Europu bila upitna, a nije tajna to da svi igraju kako bi izašli u Europu.

Razumijem brigu Nebojše Čovića i Svetislava Pešića kad pričaju o bojazni za budućnost srpske košarke jer u Srbiji i dalje živi čuvena škola jugoslavenske košarke, termin od kojeg se u Hrvatskoj nažalost bježi. Mislim da bismo svi trebali sjesti i jedni drugima jasno reći što želimo. Siguran sam da naš ulazak u ligu može pokrenuti lavinu reakcija, pa da će i tih šest, sedam klubova iz Srbije, koji razmišljaju o izlasku, promijeniti stav i ostati. Kao što svoj interes u toj ligi mogu pronaći i svi ostali klubovi. Svi bi trebali imati zajednički interes za razvijanjem ove lige u boljem, većem i širem konceptu, a otvaranje novog tržišta pomoglo bi da zaživi u novom ruhu. Naravno, ne više na konceptu isključivo bivše Jugoslavije.

Moja je velika želja da privatni kapital uđe u Šibenik ili Zadar, ali jako je važno da ljudi shvate da nitko, ma koliko imao novca, neće ući u takav projekt ako u njemu ne vidi svoj interes. Biznis je biznis, a sport je sport. Kod nas na Balkanu je sport, osim eventualno nogometa, uglavnom bio rupa bez dna. U Emiratima vrijede sasvim drugačija pravila. U Dubaiju 25 godina nema nafte. Sve što je sagrađeno u Dubaiju u tom periodu sagrađeno je na temelju komercijalizacije, turizma, trgovine, tehnologije.

Nema nafte u Dubaiju?

Ni kapi već 25 godina, a to nitko ne zna. O tome ti ja pričam. Predrasude, predrasude i predrasude. Svi misle da smo bunar bez dna, a to nije ni izbliza tako. Nafte imaš u Saudijskoj Arabiji i plin u Katru. Nešto nafte ostalo je još u Abu Dhabiju, ali za 11 godina i to bi trebalo presušiti. Dubai je bez nafte, s klimom koja je pet puta gora nego u Hrvatskoj, uspio postati ne mala, nego velika Švicarska. I zato nemamo potrebu preplaćivati igrače i nasilu stvarati brend. Kad smo kretali u ovaj projekt, svi agenti su mi rekli da ćemo morati preplatiti kako bismo uopće mogli igrati.

Ako je budžet bio četiri milijuna, rekli su nam da ćemo morati platiti barem osam za prvu godinu. Na kraju se pokazalo da sam bio u pravu - nismo trebali baš ništa preplatiti. Zašto? Zbog kvalitete života u Dubaiju, sigurnosti, zbog toga što obitelji igrača uživaju živjeti u Dubaiju i to su te neke ključne stvari koje su vrjednije i od novca. Zato sam siguran da je itekako moguće da se netko odavde zainteresira za Šibenik ili Bosnu. Samo da kažeš Dražen Petrović ili Mirza Delibašić, imaš povijest, imaš brend. I to se lako da iskoristiti. Jedino su bitne želja i volja.

Kad se ulagačima vrati uloženo, kad se pojačaju TV prava, onda će i grad stati iza kluba. A tada će se javiti i neki strani ulagač koji će uložiti u Šibenik. Draženov grad, top lokacija, savršene klime, bogate povijesti, a klub igra u ligi koja je povezana s Bliskim istokom. Ako se povrat uloženog vrati za 12 ili 15 godina, to ima smisla. Ovo sad nema nikakvog smisla. Evo, ja kao košarkaš - zbog čega bih uložio pare u klub koji nema nikakvu viziju ni želju da napreduje. Moj cilj je pokušati sve da se izbjegne nacionalistički kontekst.

Kao, idemo napraviti srpsku ligu, idemo napraviti hrvatsku ligu, a sve ostalo nam ne treba. Takav način razmišljanja samo zbunjuje ljude, a nažalost, na Balkanu je i dalje najpopularnije igrati se nacionalizmom i religijama. S druge strane, mi iz Dubaija, koji živimo prema šerijatskim zakonima, nikad nismo rekli da smo muslimanski klub. Jer to nismo. Mi smo sportski klub. Košarkaški klub. Naravno da i kod nas politika utječe na sport, ali ona nam samo pomaže da rastemo, da stvorimo klub, a onda i ligu koja će postati ozbiljna, kompetitivna i profitabilna.

Kako je uopće došlo do ideje da se Dubai priključi ABA ligi i je li bilo otpora?

Prva ideja je bila da se priključimo ruskoj VTB ligi. Tu smo vidjeli komercijalni i poslovni potencijal i smatrali smo da ulaskom u tu ligu možemo dobro zaraditi. Međutim dogodio se taj nesretni rat, no i dalje održavamo kontakte s njima i vjerujem da će i oni biti dio ovog projekta kad sve to završi. Kako to tada nije uspjelo, okrenuli smo se ABA ligi. Sa svim dobrim i lošim stranama te lige. Znali smo da je financijski kapacitet ovih šest država puno manji nego onaj ruski, ali svejedno smo ušli u projekt. Tada smo se susreli s brojnim lažima, neistinama, predrasudama i manipulacijama ljudi koji su bili protiv nas samo kako bi zaštitili neke svoje privatne interese. Pri tome mislim na mali krug ljudi koji su svoj položaj koristili kako bi manipulirali javnosti i kako bi lagali navijačima koji, naravno, nisu znali pravu pozadinu naše priče. Dolazim iz novinarske obitelji i znam da su brojni novinari bili prevareni i izmanipulirani neistinama i lažima.

Tko ih je izmanipulirao i zašto?

To su oni o kojima sam maloprije pričao. Ljudi koji misle da sve znaju, a ne znaju ništa. Znam da su brojni govorili neistine, širili brojne nebuloze o nama. Tvrdili su da nećemo uplatiti novac ABA ligi, da nećemo dobiti licencu, da nećemo moći sastaviti momčad i da nećemo imati dozvolu za igranje u Coca-Cola Areni. Svašta su pričali samo da bi zadržali svoje pozicije. U bilo čemu, a najviše u sportu, čim se pojavi nešto novo, ljudi žele to srušiti, a kad vide da ne mogu srušiti, onda se krene s lažima. Pitaju me prijatelji jesam li zadovoljan što sam začepio usta takvima. Iskreno, nisam. Imao bih puno veću satisfakciju da smo svi to vrijeme iskoristili na nešto konstruktivno od čega bismo svi imali koristi. Najviše ABA liga. Potpisali smo ugovor s ABA ligom na tri godine i mogu reći da smo došli da ostanemo i tako će biti jer je naša priča zdrava, poslovna i sportska.

Rekli ste da i dalje održavate kontakte s VTB ligom. Potpisali ste ugovor s ABA ligom na tri godine. U slučaju da za tri godine završi rat u Ukrajini, znači li to da ćete istupiti iz ABA lige i priključiti se VTB ligi ili...? Jer netko će možda ovo protumačiti tako da ste iskoristili ABA ligu samo zato što niste mogli igrati VTB ligu.

Upravo suprotno. Mogao sam ti prešutjeti da smo imali ponudu iz VTB lige. Zbog mog podrijetla, ABA liga mi je oduvijek bila prioritet, ali zbog svih nesređenih odnosa VTB je bio prva opcija. Sad kad smo ušli u ABA ligu, tu ostajemo. Ne mijenjamo gaće i dresove kao neki drugi. Međutim postoji mogućnost da se VTB liga ujedini s nekim novim konceptom koji pokušavamo stvoriti s ABA ligom. Zašto ne razmisliti o svim mogućim idejama za dobrobit svih? No bilo kakva mogućnost da napustimo ABA ligu ne dolazi u obzir.

Vidio sam jednu vašu izjavu s početka sezone, mislim da je to bilo nakon pobjede nad Zvezdom, da vam rezultat zasad nije imperativ. Koji su onda rezultatski ciljevi Dubaija?

Ne zanima me to da moramo pobijediti Zvezdu ili Cibonu. Naravno da nam svaka pobjeda puno znači, ali smo novi klub, mi učimo iz poraza. Ono što je puno važnije je to da smo potpisali ugovor da u ove tri godine nemamo mogućnost ulaska iz ABA lige u Euroligu ili Eurokup.

Znači, nećete u Europu čak i ako osvojite ABA ligu?

Tako je. A to je tako teško bilo objasniti ljudima. Najprije su pričali da ćemo, ako uđemo u ABA ligu, dobiti budžet od 60 milijuna eura i poharati najprije ABA ligu, a onda i Euroligu. Najtužnije je što su to pričali nakon što je ugovor već bio potpisan i u njemu je stajala klauzula da, ako i osvojimo ABA ligu, ne idemo u Europu. Prijatelju, najprije pročitaj ugovor, a onda laži ako već moraš. Nama je prioritet stvaranje kluba, stvaranje strukture kluba.

Želja nam je da na Bliskom istoku stvorimo regionalnu ligu uz pomoć ABA lige i da ta priča zaživi. No svjesni smo toga da ta liga ne može krenuti još nekoliko godina i to vrijeme želimo iskoristiti kako bismo doveli klub na najvišu moguću razinu. Dubai je u ovih nekoliko mjeseci pokazao ogromnu ambiciju i dobili smo ponude nekoliko jakih liga da im se pridružimo.

Položaj Dubaija, današnja tehnologija, kvaliteta aviona, sve to omogućava da bez problema možemo sutra igrati u Australiji, a idući dan u ABA ligi. Prije 20, 25 godina svi smo se smijali Kinezima i Turcima. Danas tri najjača turska kluba imaju ukupan godišnji budžet preko 100 milijuna eura. Kina do jučer košarkaški nije ni postojala, a danas je sve više NBA igrača koji tamo odlaze. Zato, ponavljam, Dubai je fantastična priča i volio bih da što više klubova u ovoj regiji shvati kakve im se mogućnosti otvaraju s nama.

Postoji li suradnja Dubaija s NBA-om?

Da.

Na koji način?

Sve najjače federacije i lige iznenađene su ovim što je Dubai napravio u kratko vrijeme i svi oni žele pregovarati i surađivati s nama. NBA liga je već neko vrijeme prisutna u Dubaiju, a baš su nedavno Zubac, Šarić i Jokić bili na našoj utakmici. Naravno da su Amerikanci znatiželjni da vide što se događa kod nas jer, za razliku od Europljana, oni su puno više otvoreni za bilo kakvu vrstu biznisa u kojem vide potencijalnu korist i interes.

Kakvo je bilo odrastanje u predratnom Sarajevu i kako ste doživjeli odlazak tijekom rata?

Premda su prošle godine, pokušavam se što manje sjećati tih događanja jer me strašno potresu. Izgubio sam puno meni jako dragih ljudi u tom prokletom ratu. Ono čega se uvijek rado sjećam kad razmišljam o Sarajevu je najljepše moguće djetinjstvo koje sam proživio. To je bilo Sarajevo koje sam doživio i koje pamtim. Ne znam hoće li se takvo Sarajevo više ikad vratiti… Nadam se da hoće jednom, ali sigurno ne za moga života. Međutim uvijek ću biti vezan za taj grad i pomoći ću koliko mogu košarkaškom klubu Bosna. Uništenje predratnog Sarajeva bilo je simbolično uništenje bivše Jugoslavije.

Taj boemski naboj Sarajeva… To nije imao nitko. Kultura, glumci, glazbenici, sportaši… Olimpijada, Željo, Sarajevo, Bosna… Kakav je to bio grad… Sarajevo je uvijek ostalo u meni. Živio sam po cijelom svijetu, upoznao razne kulture, ali… Zaljubljen sam u Split, Beograd obožavam, Zagreb isto, ali Sarajevo je zauvijek ostalo u meni. Taj mentalitet - čudan, ali jedinstven. Moj pokojni otac uvijek mi je govorio da je na kraju svega najvažnije da ostaneš čovjek. Kroz sve uspjehe i neuspjehe prolazio sam tako da sam se trudio ostati čvrsto na zemlji. Uvijek sam se trudio biti okrenut ljudima i ostati čovjek. U Sarajevu smo ljude uvijek dijelili na raju i na papke. Rekao bih da je to naša definicija života i ja i danas tako dijelim ljude.

Otac vam je bio novinarska legenda. Jeste li to shvaćali kad ste bili dijete?

Ne. Tek kad je umro, shvatio sam kakva je legenda bio. Moji roditelji su me dobili prilično kasno i među nama je bila ogromna razlika u godinama. Tek kasnije, kad sam dolazio u gradove bivše Jugoslavije, shvatio sam kakva je veličina bio i koliko je bio drag ljudima. Tek kad to čuješ od drugih, onda shvatiš neke stvari.

Sarajevo ste napustili 1992. Zbog čega?

Moj otac tada je imao 72 godine. Sestra je imala 11, ja 16. Otac je bio u mirovini, a majka je bila bez posla jer je radila na radioteleviziji, koja je stalno bila bombardirana. Nismo imali vode, nismo imali hrane, nismo imali struje, do nas nije stizala humanitarna pomoć. A onda nam je jednog dana granata totalno razrušila stan i nismo imali gdje živjeti. Kako su mi roditelji bili novinari, pojavila se mogućnost da preko jedne španjolske humanitarne organizacije, koja je pomagala novinarima, izađemo iz grada u doslovce zadnjem takvom konvoju. Situacija je bila ili da odemo ili da umremo. Otišli smo i tako smo spasili živote. Puno nam je pomogao tada poznati novinar Saša Vugdalić.

Gdje ste živjeli u Sarajevu?

Najprije na Grbavici, a onda na Breki.

Pretpostavljam da ste onda navijač Želje?

Nisam. Navijač sam Sarajeva.

Kako to da netko s Grbavice navija za Sarajevo?

A eto, kao klinac sam otišao s Grbavice na Breku, a tamo mi je Koševo bilo bliže i postao sam navijač Sarajeva. Za mene su uvijek postojali samo KK Bosna i FK Sarajevo. Bio sam jako vezan za ta dva kluba.

Kako ste se snašli u Španjolskoj?

Najprije smo proveli jedan period u Kiseljaku, zatim smo otišli za Split, a onda u Ljubljanu, odakle smo krenuli za Španjolsku. Moja majka i danas živi u istom stanu u koji smo ušli prije 30 godina. Na početku nam je bilo užasno. Nismo poznavali jezik, bili smo bez dinara u džepu. Doslovce smo krenuli od nule. Bez sadašnjosti, bez budućnosti. Majka je čistila haustore, ja sam konobario. Tata nije mogao raditi, sestra je bila premlada, tako da smo radili samo majka i ja.

Kako je došlo do vašeg ulaska u košarku? Često se u intervjuima spominjali Svetislava Pešića i Žana Tabaka jer su vam dali šansu kad ste bili potpuno anonimni.

Čitav sam život okrenut ljudima koji su mi pomogli u životu i njima sam vječno zahvalan. U Sarajevu sam igrao košarku u generaciji Vukčevića, Ovčine, Bosnića, pokojnog Harisa Brkića. Nastavio sam u Španjolskoj, ali sam se brzo ozlijedio i odustao. Počeo sam studirati i diplomirao na kineziološkom fakultetu. Nije bilo lako uspjeti jer Španjolci imaju puno kompleksa od nas Balkanaca i svakome kome je prezime završavalo na -ić zaista je bilo teško. Kad je Pešić preuzeo Barcelonu, svaki sam dan dolazio iz Girone na njegove treninge.

Znali smo se još iz Sarajeva i dao mi je šansu da učim. Samo sam upijao i kad je preuzeo Gironu, poveo me sa sobom. Tada sam zbog košarke ostavio posao koji sam imao na Sveučilištu u Gironi. Pešić je zatim dobio posao u Moskvi, ali nisam želio otići, već sam se poput Robina Hooda borio da spasim Gironu. Nisam uspio, ispali smo i krenuli smo od nule. U klub je došao Žan Tabak, s njim sam surađivao, a kad je on otišao u Baskoniju, pridružio sam mu se.

Međutim u jednom trenutku sam shvatio da taj posao nije za mene, da ne želim takav nesređen život. U tom poslu uvijek ovisiš o drugima i više to nisam želio. Krenuo sam drugim putem, došao sam u Dubai i tamo sam 2014. na 42 stupnja pokrenuo Akademiju. To je bio moj početak. Deset godina kasnije vidimo da su čuda moguća. A ovo je samo početak.