Iako je Dinamo već nekoliko dana 'bivši', što se tiče sudjelovanja u Ligi prvaka odnosno eliminiran iz europskih natjecanja do sljedeće sezone, a fokus hrvatske javnosti okreće se prema Euru u Francuskoj, priča o nastupu 'modrih' u najeletnijem klupskom natjecanju zaslužila je još jednu - crticu
Na community portalu, Tribina.hr objavljena je analiza Dinamovog nastupa, a koju potpisuje korisnik JoHayes13 te je prenosimo u cjelosti.
Ademi i defenziva kao ključ Dinama
U usporedbi sa proteklim europskim pohodima kluba iz Maksimirske, ovogodišnja izvedba u Ligi prvaka zaslužuje pozitivnu ocjenu. Zlobnici će reći da to nije pretjerano težak zadatak budući da su referentne točke sezone koje rušile rekorde najjačeg klupskog natjecanja. Dobrim dijelom to je istina, no nakon šest utakmica u skupini ne može se reći kako je Dinamo ostavio loš dojam. Naravno, kao i svaki autsajder, imali su crnih rupa u svakoj utakmici. Negdje, poput u prvom ogledu s Bayernom to je rezultiralo brzim inkasiranjem pozamašne zalihe golova i završetkom utakmice prije negoli je ona ustvari pošteno započela. U drugim ogledima, poput onih s Olympiakosom ili doma protiv Arsenala, u egalu se igralo do samog kraja, a par kritičnih minuta koliko-toliko je uspješno zamaskirano.
Na kraju je to rezultiralo sa 3 boda, doduše uzetih tamo gdje se nije očekivalo. Prije kretanja lopte sa centra na prvoj utakmici, tri ili četiri boda bili su želja i realno maksimalni doseg modre momčadi. Uz malo više koncentracije i malo manje individualnih grešaka mogli su komotno doći na ta četiri željena, ako ne i na bodovno stanje od šest bodova. 'Što bi bilo, kad bi bilo' domena nikad nije dobra, jer koliko god Dinamo žali za propuštenim protiv Grka, toliko mogu biti sretni da Topnici nisu zabili nijednu od svojih prilika u prvom poluvremenu, a iako su bili potpuno indisponirani – šansi je bilo. Stoga, okrenimo se konkretnim problemima.
Dinamova realnost je usporedba sa klubovima poput Astane i BATE Borisova. Momčadi iz četvrtog pota koje većinom bezuspješno pokušavaju uloviti treće mjesto koje vodi u Europsku ligu. Igrački, taktički i tehnički inferiorne ekipe od kojih se očekuje da nemaju posjed lopte niti da po njegovom osvajanju mirno kreću u polaganu izgradnju vlastitog napada. Od njih se očekuje da defenzivnom igrom što bolje neutraliziraju najveće protivničke vedete, da se kompaktno povuku i što je moguće brže otvore. U takvoj igri potpuno je očekivano da broj defenzivnih startova i presječenih lopti bude velik, jer to je ono esencijalno za eventualni uspjeh.
BATE Borisov maksimalno je iskoristio svoje mogućnosti. Kao ekipa koja definitivno tehnički zaostaje čak i za Dinamom nimalo ne čudi katastrofalan postotak točnih dodavanja uslijed konstantnog preskakanja igre, ali je njihov defenzivni učinak svakako vrijedan pohvale. Naime, Bjelorusi su prvi u obje navedene kategorije. Sa preko 26 uspješnih startova na protivnika po utakmici nalaze se ispred Leverkusena i Atletico Madrida, a gotovo još toliko lopti uspiju presjeći tijekom 90 minuta. Sa brojkom od 25,2 presječene lopte ponovno su na vrhu tablice, ovaj put ispred CSKA i Astane.
Astana ima sličnu priču kao BATE, no na nešto manje ekstremnoj razini. S jednakim brojem presječenih lopti kao CSKA nalaze se na drugom mjestu, sa samo jednom manje od prvoplasiranih Bjelorusa. Zaostaju i startovima kojih imaju ispod 20 po utakmici što ih svrstava na trinaesto mjesto grupne faze Lige prvaka. Pitate se gdje se Dinamo nalazi? U donjem domu u obje kategorije. Njihova 18,3 starta po utakmici dovoljna su da se uguraju između PSG-a i Maccabija na 19. mjesto, dok presjecaju samo 16,5 lopti po utakmici i u toj kategoriji nalaze se na katastrofalnom 27. mjestu od 32 ekipe. Iza njih su Bayern, Sevilla, Chelsea, Real Madrid i Manchester United, redom ekipe koje dominiraju posjedom.
Uzroci tome mogu se pronaći prije svega u izostanku Arijana Ademija u posljednje četiri utakmice. U pobjedi protiv Arsenala Ademi je bio jedan od najboljih Dinamovih igrača, a svojim stilom igre i kvalitetnim pritiskom tjerao je i ostatak ekipe na bolju izvedbu. Sa ukupno 37 pokušanih startova i 25 uspješnih Dinamo je u toj utakmici bio na respektabilnih 68 posto uspješnosti, od čega 7 pokušaja (4 uspješna) spadaju na Ademija, dok je njegov partner u veznoj liniji Antolić bio na 3 od 3. Zatvorili su sredinu Wengerovoj momčadi, a kada je Giroud dobio crveni karton pokušaji preko krila u velikoj mjeri je opala opasnost. Protiv Bayerna njegov individualni učinak je opao pošto je djelovao puno bliže svojim vratima, ali sredina je pod njegovim vodstvom držala koliko je mogla. Potpuno je drugačija slika u prvoj utakmici bez makedonskog reprezentativca.
Desna slika pokazuje sve Dinamove uspješne i neuspješne startove na suparničke igrače protiv Grka. Olympiakos jest ekipa koja svoju igru bazira više na napade preko krila, ali da baš nijedan start Dinamovih nogometaša u sredini terena nismo vidjeli kompletnu utakmicu zvuči nevjerojatno. Ne samo da se kvantiteta oduzeti lopti strmoglavila, već je i uspješnost drastično pala na ispod 50 posto (protiv Bayerna također bila preko 60%). Do uzvrata se ekipa već pomalo konsolidirala, te su različitim rješenjima preko energičnog Roga, Machada i jedinog preostalog zadnjeg veznog Goncala pokušali nadomjestiti Ademija, ali to nije bilo dovoljno za nove bodove.
Iako je Goncalo pokazao da može držati dobar blok u sredini terena, također se pokazalo da nema urođen gen vođe poput Ademija, a ni njegovu igru prema naprijed (koliko god ona skromna bila). U kasnijim susretima, što je posebno očito bilo na Maksimiru protiv Bayerna, Dinamovi veznjaci jednostavno stoje predaleko od igrača koje bi trebali čuvati. Tako bi Rode ili Kimmich nesmetano ulazili između Dinamovih linija i bez obzira na mogući presing isturenijih igrača mirno primali loptu. Guardioli je bilo dovoljno početnih 10 minuta da uvidi kako se otvara veliki koridor iza leđa Ćorića, a ispred Goncala i Antolića, da tu gurne Lahma koji je utakmicu započeo kao desni bek. Sjetite se samo kako se Özil prešetavao na Dinamovih 20-ak metara.
Igrač koji je najviše ovisio o Ademijevom defenzivnom učinku, ne samo njegovim čistim brojkama, već time da potpuno redirektira kretanja protivničkih veznjaka je bio Domagoj Antolić. U prve dvije utakmice, u paru sa Ademijem imao je ukupno pet uspješnih i dva neuspješna starta, da bi u preostale četiri utakmice bez Ademija kao potpore prikupio još samo dva uspješna i tri neuspješna. Koliko je Ademi nedostajao odlično je pokazao Arsenal na Emiratesu. Na terenu se nije nalazio nijedan igrač u plavom dresu koji bi mogao zaustaviti brzu tranziciju Topnika, pogotovo kada ostanu visoko na terenu kao za Özilov gol glavom.
Iako je valjan argument kako je Dinamo igrao protiv Arsenala i Bayerna, dviju ekipa koje protivniku sakriju loptu, te da je protiv njih teško istu oduzimati identične boljke su se mogle vidjeti na utakmicama protiv Olympiakosa. Dinamo bez Ademija nema čvrstinu u sredini terena, što uostalom znamo i bez statističkih podataka. Suparnici neometani primaju loptu u njihovoj polovici i prije nego do njih dotrče Dinamovi igrači već im se ponude dva do tri moguća rješenja. Samim time, ako nisi u blizini svog igrača i ne pokrivaš ga nisi ni u mogućnosti da mu oduzmeš loptu, neovisno bilo to u duelu ili presjecanjem pasa. Kvalitetnim ekipama kakve se nalaze u Ligi prvaka to je više nego dovoljno vremena da iz ničega naprave nešto.