Pratitelji sporta, čak ni oni površni, neće se iznenaditi kad shvate da se iza imena Sandra Elkasević 'krije' najbolja hrvatska sportašica prošlog desetljeća Sandra Perković

Uostalom, njezin dugogodišnji uspješni trener, a sada i suprug Edis Elkasević, i sam je bio vrhunski atletičar i rekorder u bacanju kugle i dobro je poznat sportskoj javnosti.

Sandru zadnjih godina ne viđamo na proglašenjima najboljih hrvatskih sportašica i sportaša. Čini se da su nakon dugogodišnje dominacije Blanke Vlašić i nje same, 'vlast' tamo preuzele osvajačice odličja u borilačkim sportovima. Sandru to, međutim, nimalo ne zabrinjava...

'Atletika je kraljica sportova i zasluženo smo Blanka i ja opravdavale taj naziv i još uvijek držimo zajedno uvjerljivo prvo mjesto po broju titula. Izuzetno sam sretna i ponosna što se sport u Hrvatskoj razvija iz godine u godinu, pogotovo u ženskim kategorijama. Već dugi niz godina postižemo vrhunske rezultate i u ostalim sportovima. Mi Hrvati smo borbeni i vatreni, pa je također logično da su naše cure najbolje u borilačkim sportovima. Kako kaže ona naša slavna uzrečica 'Malo nas je al' nas ima', kaže atletičarka zagrebačkog HAAK Mladost za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.

Nakon samo jednog natjecanja bez odličja, mnogi su skloni ustvrditi da je Sandrino vrijeme prošlo ili barem vrijeme njezinih vrhunskih rezultata i pobjeda, naročito nakon udaje. No, time se ona previše ne zamara...

'Vrijeme će pokazati, a nagađanja prepuštam onima koji se time bave. Da sam ikad razmišljala o tuđim mišljenjima, nikad ne bih bila ovo što jesam jer ono što moj tim i ja radimo teško je i zamisliti, a kamoli ostvariti. Pogotovo u pojedinačnom sportu, gdje u svakom trenutku zbog metra i štoperice točno znate gdje ste u odnosu na prošlu godinu. Za to treba puno vjere, želje i, naravno, sposobnosti.'

Prošla Sandrina sezona bila je uvelike određena ozljedama. Zapravo su one kreirale cijelu njezinu sezonu. One su sada iza nje...

'Te ozljede su došle u najgorem trenutku, ali možda i u najboljem - godinu dana pred Olimpijske igre. Nije svako zlo za zlo, zbog toga smo ove godine bili puno oprezniji u radu, treningu i planiranju. Nije prvi put da sam ozlijeđena nastupala i borila se za boje Lijepe Naše, no ovaj put puknuće - prvo zadnje lože, pa onda i desnog skočnog zgloba - ništa nije moglo zaliječiti, osim vremena. Mogu se boriti sa svime, ali ubrzati vrijeme nisam mogla. Iako sam prošle godine ostala bez medalje 'za dlaku' ili u mom slučaju 'za mrežu' na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, sretna sam i ponosna što sam se uopće nakon svega, tik pred samu sezonu, uspjela vratiti u jako dobru formu. Nažalost, mjeseci borbe i bacanja 'bez desne noge' ostavili su traga na samom natjecanju te me spriječili da tehnički izvrtim hitac koji bi mi donio puno toga dobroga', prisjetila se Sandra.

Plan za ovu sezonu bio je odraditi pripreme izvan Zagreba i Hrvatske, negdje u toplijim krajevima, što će se i ostvariti.

'Nakon toliko godina treniranja u Hrvatskoj po svim vremenskim uvjetima - kiša, sunce, snijeg, vjetar - odlučili smo promijeniti tu stavku i tražiti samo lijepo vrijeme za trening, kako bih se lakše i bolje mogla posvetiti treningu jer tijelo najviše pati i dodatno se iscrpljuje na hladnoći i neadekvatnim uvjetima za trening. Ove godine imam samo jedan cilj - biti ona prava kad to bude najpotrebnije te se po ne znam koji put opet dati cijela u taj proces. Olimpijske igre u Parizu te mjesec i pol dana ranije Europsko prvenstvo u Rimu su moji ciljevi za ovu godinu te sam od 1. siječnja pa sve do 15. rujna u svojevrsnoj karanteni radi ostvarivanja mojeg sna.'

Dvostruku olimpijsku pobjednicu i šesterostruku europsku prvakinju suvišno je pitati koji su joj rezultatski ciljevi na spomenutim natjecanjima, no može li Sandra ponovno bacati preko 70 metara?

'Prošle godine sam bila jako blizu da napravim čudo, te sam u tom zanosu i napravila korak previše. Želje i ciljevi su uvijek isti, ali idemo korak po korak. Znam samo da će se u Parizu za ono što ja želim morati jako daleko bacati, na razini Londona 2012. i Rija 2016., i vidjet ćemo koja od nas će to upravo tamo i ostvariti. Spomenutih 70 metara je velika brojka, to je nešto što prije mog dolaska nitko nije bacio 30 godina i uvijek se taj rezultat mora poštovati i ne smije se olako shvaćati. Uvijek je tih 70 respektabilna brojka. Svaki hitac preko 67 metara je vrlo vrijedan i velika je borba da se dođe u takvu formu. Mi radimo, mi sanjamo, mi želimo i dat ćemo sve da naši navijači budu najponosniji.'

Svojedobno je naša najbolja atletičarka imala velike primjedbe na status bacanja diska na mitinzima Dijamantne lige, kao i na propozicije. I dalje je vrlo raspoložena za komentiranje atletskih pravila.

'Dugo sam u Dijamantnoj ligi i pravila se konstantno mijenjaju iz sezone u sezonu. Od skupljanja bodova, preko četiri ili šest hitaca, pobjede koju nosi zadnji hitac, do toga da samo tri najbolje bacaju zadnji hitac i to obrnutim redoslijedom… Od toga da je zadnji miting najvažniji, do toga da priprema za hitac traje samo 30 sekundi, a suci ne znaju kada da počnu mjeriti vrijeme, pa je znalo biti i neispravnih pokušaja upravo zbog toga. Ali, eto, sve smo preživjeli. S godinama sam shvatila da se jedino sustav razmišljanja ne može promijeniti jer, nažalost, kao i svugdje, ponekad sport vode oni koji sport nikad nisu ni vidjeli. Svoju energiju i snagu moram usredotočiti na sebe i svoje rezultate, a ne opterećivati se stvarima na koje ne mogu utjecati.'

Sandra smatra da još uvijek u Hrvatskoj nema sve ono što bi kao najbolja sportašica posljednjeg desetljeća trebala imati, ali priznaje da nije ni daleko od toga.

'Imam ono što sam sama stvorila i što sam sama skupljala sa svojim timom. Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski atletski savez su tu, naravno, bili od pomoći, ali da ne trajem toliko dugo i da svake godine ne uložimo u nešto novo, ne bih imala sve što trebam. Ni sada nemam sve, ali mislim da ću za koju godinu imati baš sve. Iako smo i sada jako blizu.'

Status atletike u hrvatskoj javnosti i medijima, međutim, nije željela komentirati.

'Ne opterećujem se time. Nije na meni da to komentiram, postoje savezi i institucije koje se time bave. Ja sam zadovoljna svojim imenom, svojim rezultatima, pristupom radu i opravdavanju svojeg postojanja kao hrvatske sportašice zbog koje se hrvatska himna orila u više gradova svijeta.'

Znamo sve o Sandrinim ambicijama na Olimpijskim igrama u Parizu, no što ona očekuje od cijele hrvatske sportske delegacije u glavnom gradu Francuske?

'Od svih nas očekujem da pozitivno iznenadimo svojim rezultatima. Pariz je lijep grad, Francuzi su prava sportska nacija i znam da smo mi nakon Tokija spremni u 'normalnim' uvjetima pokazati se u još boljem svjetlu i nadmašiti igre u Riju. Bit će to jako teško, ali ja vjerujem u nas jer mi smo posebna nacija. Samo je jedna Hrvatska!', zaključuje Sandra Elkasević najavu olimpijske 2024. godine.