Bio je u nedjelju na Jadranskom derbiju, a potom u ponedjeljak, točno kao švicarski sat, stigao je na jutarnju kavu. Uz splitsku Rivu, s pogledom na suncem obasjano more i kanal koji vodi prema Braču i Šolti. U pozadini božićna glazba, ali i brojni ukrasi, koji jasno sugeriraju u kojem smo mjesecu.

Na suncu i u laganim jaknama, čovjek ne bi rekao da će vrlo brzo i nova, 2025. godina.

A Slaven, kao i uvijek, rječit, mudar, nadahnut. Ali bez potrebe da se nekome nametne ili dopadne, jer oduvijek je bio svoj. Pomalo atipičan za nogometaša. Osim o sportu, koji mu je dao sve, bivši izbornik razmišlja o glazbi, knjigama... I njegove misli spajaju razne životne situacije. No kako nam je rekao - sada, iako bez trenerskog angažmana, vremena i ima, ali i nema.

Međutim ne buni se jer uživa u trenutku. Trenutku ili, bolje reći, trenucima koji život čine sretnim, ispunjenim... Bez obzira na sve materijalno. I zato ima poseban motiv - jer dugo nije imao ovakav mir.

Da, dugo nisam bio u Splitu u ovo doba godine. Ili, ako sam i bio, nije ovako dugo trajalo. I bilo zapravo ležerno. Obitelj je ovdje, kao i prijatelji. De facto sam od 2012. u inozemstvu. Tako da mi je lijepo kod kuće. Ustvari, ne da mi je lijepo, nego mi je izvanredno. A sad, događa mi se da me pitaju – pa što ti je lijepo? Ali to nisu stvari na koje će netko reći wow. To su sve one male, sitne, obične stvari. Koje zapravo svatko ima. Ali i koje je teško objasniti i koje nikoga ne impresioniraju. To nije kao kada kažeš, naprimjer, idem gledati Lakerse… Ne, sve je ovo meni dobro, u Splitu mi je dom. Osim toga, ako si ispunio one nekakve elementarne uvjete života, onda je vrijeme to koje određuje njegovu kvalitetu. Neću reći da je savršeno, ali je jako blizu toga. Ima bure, nešto kiše, ali i jako puno sunčanih dana. I onda si 90 posto dana na ulici, ili na štekatu, ili u šetnji, ili po Marjanu voziš bicikl. U prirodi si stalno. Kažem, nije nužno svaki dan toplo. I bolje da nije tako. Nekad je hladno, ali je sunčan dan. Nije mokro. Ništa tu nema spektakularno, ali je onako – za dušu. Ključna stvar je ta što je Split lijep. I još k tomu je dom, tako da to daje drugu dimenziju svemu tomu. Tu su ti osjećaji, emocije, sjećanja. Lipo je…

Kako provodite vrijeme jer ga sada, zato što ne radite, ipak imate više za sebe?

Iskreno, nije mi to baš najdraže. Ali najmanje vremena imaš kad ne radiš. Jer kad radiš, onda imaš nekakvu rutinu, na koju smo mi sportaši navikli od malih nogu. Znao si kad je što. I onda znaš kad moraš nešto napraviti, a kad ti je rupa. A kad ne radiš, onda skoči tamo, ajde lijevo, desno, po djecu... Pa obavi ovo, obavi ono. I dan proleti. Što je dobro, da se razumijemo. Imam i mladu familiju i dosta obaveza, tako da mi dan brzo prođe. Međutim i u svemu ovome zapravo radim, jer razmišljam o nogometu. Smišljam vježbe, treninge, taktike, analiziram, pišem. U tome sam non-stop.

Svirate li?

Pa pomalo. Ništa senzacionalno, veliko. Sviram sebi, onako iz gušta. Osim onog jednog perioda u kojem sam prekinuo karijeru, pa smo imali bend i album. Bio je to, ajmo tako reći, izlet koji mi je zapravo iznimno drag. I ovo što sada radim, prebirem po žicama, očito mi odgovara. To me s jedne strane opušta, s druge strane mi aktivira mozak pa razmišljam o poslu. Jer dok sviraš, padaju ti razne ideje na pamet. Ne, ne idem ni u kakvu prostoriju, ne palim pojačalo... Sjedim, guštam, skinem neku pjesmu pa mi je drago, zviždim… I to mi očito nešto znači, jer da mi ne znači, već bih se maknuo od toga zato što nisam neki talent. To traje... 35, 40 godina. Sviram… Ali to je širok glagol, jer svira Metallica, svira Clapton… (ha, ha). A sviram i ja. Zabavljam se tako.

Znamo da se dosta nogometaša nakon igračke karijere posvetilo rekreativnom sportu. Neki igraju tenis, drugi lupaju po padelu. Čime se vi bavite?

Sad sam na biciklu. Ali ono, baš maksimalno. To mi je gušt. Kao prvo, zdravo je, a drugo - imamo Marjan, koji ima svoju težinu. Kad pričaš o Splitu, druga asocijacija je Marjan. A opet je, s druge strane, podcijenjen. On je fascinantan. Malo gradova ima nešto takvo, jer Marjan nije samo park. I da se vratim na ono što sam malo prije rekao, i u prosincu se može i četiri petine dana biti vani. Nekad bude hladno, ali je vedro i sunčano.

Znaš, s južne strane more, s druge strane šuma i brdo, pa se penješ gore. To je prekrasno. Marjan te fizički umori, ali te psihički opušta. I tako sam na biciklu skoro svaki dan. OK, Split nije napravljen za bicikle, iako se može doći s jedne na drugu stranu da ne ideš po cesti. Nema staza, ali možeš se provlačiti, pronaći neki put, pa su tri stepenice. Ali može se skroz doći do Podstrane. I ti putovi, te uličice također daju neku draž. I sada, kada govorim o gradu i Marjanu, kao da sam Turistička zajednica Splita (ha, ha). Ali jesam, stvarno sam zaljubljen u svoj grad.

Volim tu mistiku, a sve što je staro je mistično. Tako si bar možeš ufurati u glavu. Ta palača, Peristil… Jer kad izlaziš iz podruma, pa sv. Duje, pa Jupiterov hram... To su mjesta na kojima želim biti svakog dana. Barem pet minuta… Sve pilan time, tko god mi dođe, da mi je to jedno od najfascinantnijih mjesta. Barem u Europi. I baš sada, kada nema toliko ljudi, sve izgleda zagonetnije, emotivnije, mističnije. I to mi je u ovom trenutku zbilja top. Kad tome dodaš i familiju, prijatelje…

Hajduk je posebna priča ovog grada.

Da, Split je sv. Duje, Marjan je drugi zaštitni znak, a Hajduk treći. Možda i zbog veličine grada. Evo, prije nekoliko dana bio sam u Londonu. I šetao njime. U ponedjeljak sam bio na TV-u kao komentator susreta Wolverhampton – West Ham. I sretnem u utorak prijatelja, pa mu kažem da sam došao zbog utakmice. A on pita: Arsenal – Monaco? Ne da ne idem na tu utakmicu, nego ni ne znam za nju. To je London, a to znam jer sam u njemu proveo sedam godina kao igrač i trener. I velika većina ljudi ne zna kada igra Chelsea ili bilo tko drugi.

A sve to ovisi o veličini grada i sadržaja koji ti nudi. Split je druga krajnost, manji je grad, jedan klub. Čak su i drugi sportovi nažalost pali, nema više jake Jugoplastike, nema više rukometa. Vaterpola ima, ali sve je to premalo. I zato je sve samo Hajduk, Hajduk, Hajduk… Raspoloženje ljudi ovdje ovisi o Hajduku. To je kao bioprognoza. Ako je pobijedio, onda su ljudi sa smiješkom na ulicama, ako je izgubio – ostanite doma. I to raspoloženje ne reflektira se samo na Torcidu ili one koji idu na istok ili zapad. Već na raspoloženje svih. Mislim da nema familije koja nema jednoga 'ovisnika' o Hajduku.

I sada ovaj aktualni Hajduk vedri i oblači.

Kakav je Hajduk? Hajduk je dobar. Bolje izgleda tablica nego što realno sad igra. Ima i sedam bodova razlike u odnosu na Dinamo. Moram čak i ja priznati - uvijek se gleda više Dinamo nego Rijeku u smislu neke konkurencije. Što je isto malo suludo, apsurdno. Jer ljudi su to zaslužili. Nije prošlo pet kola, nego je prošlo pola sezone. I bez poraza su. No imam osjećaj da se više ljudi pribojavaju i prate rezultate Dinama.

Gattuso ima odličan rezultat. Dojam je nešto slabiji, ali nakon 20 godina suše u osvajanju naslova on je u drugom planu. Prioritet je osvojiti prvenstvo ako se može. Sjetimo se ispadanja iz Europe, pa odlaska Kalinića i Perišića, što je sugeriralo da će ova sezona biti povijesna u drugoj krajnosti. I sada takav preokret. On je svojim šarmom - koji je spoj discipline, rada, apsolutne radne etike, ali koja nije ona vojnička i ultimativno zapovjednička, nego na južnjački način, što on zapravo jest - uspio pridobiti igrače.

Specifičan, a opet je to način koji će igrači uvijek prihvatiti jer je to neki roditeljski način. I roditelj treba biti strog, balansirati, jer nije uvijek sve lijepo i krasno. Gattuso je sav naglasak stavio na grupu, na atmosferu. Taktički se može razgovarati jer Hajduk igra jako jednostavno, a upitno je može li s ovom kvalitetom bitno taktički zahtjevnije. Ali Gattusov način je upalio, donio rezultate.

Znači, ako se pobijedi, ako se radi, ako se zalaže, onda je to zagrljaj, onda je pohvala. Ako je nešto važno, onda je večera, telefon, poklon ili što ti ja znam… Ali ako nije, onda se, iza zatvorenih vrata, što je opet ključno, ide do odstranjenja, kratkotrajnog ili dugoročnog. Mislim, sve je kako treba biti. I ovaj Hajduk je njegovo djelo. Poklopilo se da Dinamo igra ovako kako trenutno igra. Napisao je i Tolstoj u 'Ratu i miru' - koliko stvari na koje ne utječeš determiniraju tvoj život.

Pogotovo kroz, ako govorimo o nogometu, ocjenu kako te drugi pogađaju. Znači mogao si imati isti ovaj broj bodova, jer i Hajduk i Rijeka su ih dovoljno prosuli. I već su mogli ispasti iz utrke da je Dinamo, iako nikad nije imao savršenu sezonu, imao uspješniji period. I u nekoj drugoj konstelaciji, ne uz neku spektakularnu igru Dinama, sada je već moglo biti šest bodova prednosti na njegovoj strani. I onda se sve ovo gleda iz druge perspektive. Fascinantno mi je to kako će tvoj rad, zbog stvari koje nemaju veze s tobom, biti ocijenjen i obilježen. To je fascinantno. Meni je Gattuso osobno drag. Dobar je.

Vidimo da Livaja igra s posebnom energijom kod njega. Rakitića, koji je sam po sebi posebna priča, također je pridobio.

Livaja je Livaja, najbolji igrač lige. Smješno mi je kad kažu da on nije špica. A kako nije? Livaja nije samo ili, bolje rečeno, nije jedino špica. Čovjek je dao milijun golova, ali i asistira. On je sve, i devetka i desetka. On asistira, on se spusti, on odigrava. Ima i viziju, i tehniku, i snagu. Daje inzaghijevske golove. Istina, u zadnje vrijeme je malo stao s realizacijom, ali on je kao Harry Kane, pravi quarterback. Kad se Kane spusti na centar, pa se okrene i vidi Sona kako leti po boku, pa ga pronađe balunom.

Ali onda još Kane stigne, ne u 16-erac, nego u peterac. Pa ukliže i zabije gol s crte… Livaja je 'taj' igrač. Nije on ni devetka ni desetka, nego je '19'. Znaš što kažu za Modrića? Netko je pitao je li Luka 'šestica', 'osmica' ili 'desetka'. On je 24. Tako je po mom mišljenju i Livaja – 19. Bi li njemu pomogao još jedan špic? Naravno da bi. Ali Hajduk ima najboljeg špica u državi. Raketa? On ti ne ostavlja drugu soluciju nego da ga obožavaš. On je realiziranost. I to maksimalno. I to gdje? U Barceloni. Ali ne ovoj Barceloni, nego onoj najboljoj Barceloni s onom trojicom.

Osvajanja naslova, pa i sam život s njima, svaki dan. To ti je već dosta, je l' tako? Onda ta rola koju tamo igra. Pa golovi, pa Liga prvaka. Pa finale, uz to gol u finalu, ali ne protiv bilo koga, nego protiv Juventusa. Onda Hrvatska, zatim familija koja mu je sve. I onda dođe ovdje. Naravno da očekuješ možda i taj neki gard, ali ne. On je totalno skroman, kao ministrant, ponizan. To je zahvalnost, pamet. A zašto bi on trebao hodati okolo i govoriti 'što sam ja'… Ne treba, drugi to govore o njemu. I to je najbolje. Raketa je dobri duh.

Na Krovinovića, kojem ste bili trener u West Bromwich Albionu, ima dosta kritika.

Govorio sam nakon utakmice s Rijekom o tome koliko njega determinira rezultat. Tu si na stadionu i ako Hajduk vodi, a Krovinović odigrava one svoje lopte, onda ti onaj pokraj tebe govori - 'e to je to… ne treba glavinjati, čuvaj balun, smiri igru'. Ali ako Hajduk ne vodi ili je neriješeno, za istu takvu loptu će mu fućkati. Trenirao sam ga u dvije intenzivne lige, Championshipu i Premier ligi.

Već sam ga jednom opisao, po uzoru na kartašku igru trešete. On je duja, nije trica, koja je najjača karta, niti as. I ta duja će ti uvijek pomoći. Trebaš duju da dobiješ partiju. Ali ako je sama, ne može ti pomoći. Krova će ti dati ruke. On nije frontmen, on je prateći vokal. Odličan prateći vokal. Takvih igrača ima svugdje, imao sam ih i ja. I ne samo Krovinovića. Imaš utakmicu, možda i ne igra dobro, pa si čak i malo nezadovoljan njime, ali ekipa funkcionira. Ima igrača zbog kojih ekipa dobro igra.

I slažem se, na toj poziciji on bi morao, kao i kod Kalikovog drugog gola protiv Rijeke, kada je otišao Livaji iza leđa, ušao i ubacio se, još malo više preuzeti odgovornost. A opet je apsurdno govoriti – preuzmi odgovornost. Jer sve to proizlazi iz njegove pretjerane odgovornosti. Ja ga znam. Super momak, super dečko, profesionalac. Stalno će trenirati. Ne bi da trening ikad završi. I to je bitno, znaš. Uvijek ostaje nakon treninga, puca, gađa. Nama je u WBA-u bio dobar, a tamo nije bio prva violina.

Govorimo o Championshipu. To je zanimljiva liga, jaka, specifična, ratnička, ali je druga liga. Možda najbolja druga liga na svijetu, ali je druga. Ne govorimo tu o najvećoj nogometnoj kvaliteti. On je bio važan kotačić u ekipi koja je bila stvarno dobra i koja je ušla u Premier ligu. Ali nije bio ni prva, ni druga violina u kreaciji. Ti si igrač kakav jesi. I što ljudi ne razumiju? Oni misle da ćeš, ako promijeniš rang natjecanja, postati drugačiji igrač. Po toj logici bi, karikiram, jedan bek iz Premier lige, koji tamo dominira, trebao postati desetka u HNL-u?

Neće. Ti si kakav jesi. Ono si što jesi i tako igraš. Valjda su ljudi mislili da će Krova dolaskom iz WBA-a u Hajduk odmah zabijati slobodnjake, parati linije… On to može, on je to radio. I imao je perioda u kojima je, nakon puno treninga, ali još više razgovora, počeo pucati na gol. I dogodilo se da je zabio tri gola u nekoliko kola, za nas posebno važna. On je taj. Nije ni bolji ni lošiji nego što je bio. Ali je drugačiji. I jako je zahvalan igrač.

Vjerujem da sve Hajdukove navijače zanima može li ova momčad izdržati do kraja?

Može. Posebno ako Dinamo nastavi ovako. Sigurno može. A možda i hoće. Stigli smo do polovine sezone, a to je već ozbiljan uzorak. Razumljivo mi je razočarenje Dinamovih navijača, ali i nepotpuno zadovoljstvo navijača Hajduka, pa čak i Rijeke. Nakon utakmice s Rijekom čak smo se i šalili, više da se utješimo, da nam je netko davao sedam bodova prednosti - uzeli bismo.

Da ti je netko dao i bod prednosti, bio bi zadovoljan. Ali ne možemo očekivati da će Dinamo do kraja sezone igrati ovako, a da će Hajduk uz bod-poraz, bod-poraz, pobjeda tu i tamo, do naslova… Jednostavno, nitko ne igra šampionski. I nitko nema šampionsku seriju. Niti Hajduk, niti Rijeka ne rade tu seriju, ali imaju veliku prednost pred Dinamom. I ako netko od njih u drugom dijelu napravi takvu seriju, Dinamo će to jako teško dohvatiti, osim ako pobijedi u baš svim utakmicama. A pod serijom mislim na to da u osam utakmica ima barem šest pobjeda i dva remija.

To ne radi nitko i zato je takvo poluzadovoljstvo navijača. Ako osvajaš dva boda po utakmici, onda si treći, četvrti. Tako je barem u ovim najjačim ligama. Ali da osvojiš prvenstvo, ipak ti treba malo više. Moraš osvajati barem nešto više od dva boda, a to sada u HNL-u nema nitko. Bilo je prilike u zadnjih pet, šest kola da Hajduk i Rijeka naprave veću razliku, ali i da je Dinamo smanji.

A to se događa u slabijim ligama. Takav je i Championship. U jednom trenutku svi gube. Deset kola nitko ne može pobijediti. Pa i mi smo, kad smo ušli, imali period od sedam utakmica da nismo pobijedili, a nismo se micali. Tako je i sada. Isto je i u drugoj njemačkoj ligi. Sve je u dva boda. To je jedna masa malo manje kvalitete. Znamo se tješiti, pa reći kakva liga... Kao Osijek, Dinamo, Rijeka, Hajduk, svi su tu, pa nikoga nije lako pobijediti.

Nažalost, to je više zato što je to manje kvalitete. Nije da sve pršti od nje. A kad Dinamo kaže da ima 22 igrača podjednake kvalitete, onda će prije biti da ne valjaju nego da valjaju. Kako ćeš ih imati, trebaš imati love za njih. Ako su oni jednako kvalitetni, a ima ih 22, onda je to prosjek. Je l' može Hajduk? Može, ali samo ako se podupre Gattuso. I kada, ako ne sada.

Neće on kao trener preglasno tražiti nove igrače za neke pozicije. Jer to znači da ne vjeruješ u one koje imaš. Ali opet, ne znači ni to da im ne vjeruješ, nego - daj još. Hajduku trebaju krila, pogotovo kada igra na način da su bekovi samo neki osigurači. Na krilima i na Livaji je sve da naprave razliku. I mislim da su Biuk i Durdov nedovoljni, i po godinama i po iskustvu. Ne mogu sami iznijeti utakmice i napraviti seriju o kojoj sam govorio. Oni će pomoći, zabijali su, asistirali. I napravili da Hajduk bude tu gdje jest. Ali sada je na upravi. Moraš pomoći... A neće pomoći Gattusu s 'ajmo Bijeli' - nego pojačanjima.

I Liverpool, koji gotovite, u ludoj je seriji. Za razliku od ManCityja, na čijoj klupi sjedi Pep Guardiola, za kojeg mnogi smatraju da je možda i najbolji trener današnjice.

Liverpool igra, iako ovo protiv Fulhama nije kiks, jer si imao igrača manje, a ti se vratiš dva puta. Možda su izgubljeni bodovi, ali u dojmu je to plus. Iz toga će Liverpool izaći još jači i uvjereniji da je ovo njegova sezona. Gledam puno nogometa, ali mislim da mogu reći kako Liverpool ne igra ništa spektakularno. Međutim ima najbolje igrače na najbitnijim pozicijama. Svi su oni dobri. Dobro drže loptu. Organizirani, uz presing. Oni su jednako dobri na svakom dijelu terena, u svim segmentima igre. I s loptom i bez nje.

I hoćeš li se čuvati na protivničkoj polovini, i hoćeš li presing kada se izgubi, i hoćeš li trčati iza, i hoćeš li tranziciju. Ne gube glavu, igraju mirno. Ali na dvije pozicije koje ti sve određuju, plus golmani koji su odlični, a to su Alisson i Kelleher, imaš Van Dijka i Salaha, a oni su najbolji na svijetu. Koliko golova Salah daje i koliko asistencija on stvara... To je nemoguće. A imaš i Van Dijka, koji izgleda kao da mu se i ne da puno, koji je smanjio prostor i trku, ali kad god igra protiv nekog top igrača, ovaj drugi ne postoji. Te dvije pozicije su sve. Ovo drugo je dobro. Liverpool je taj.

Čini se da je Arne Slot ipak donio neku živost i da se ne treba sve igrati po Guardiolinim standardima?

Ovaj se nogomet meni osobno više sviđa jer je energičan. S time što je taj nogomet drugačiji od Kloppovog. Klopp i Guardiola su bili različiti. Oba su nogometa ofenzivna, ali ja sam preferirao Liverpoolov nogomet. Kod Kloppa je bio cilj, u kojem god trenutku Liverpool imao loptu - zabiti gol. U svakom trenutku se gledalo kako dati okomit pas i zabiti gol. A u pozicijskom nogometu često je cilj doći do tvog golmana. Pa ćemo ih resetirati, pa ćemo opet krenuti. To neki fenomenalno rade. Naravno, neki to pokušaju kopirati jer je to trend i malo mi je to ubilo energiju i draž nogometa u dinamici. Slot nije ni Pep, a nije ni Klopp. Kod Nizozemca se igra okomitije nego kod Pepa, ali opet ne onako direktno kao kod Kloppa.

Kad smo već kod Kloppa, čudi li vas taj njegov odlazak s trenerske klupe, odnosno preuzimanje uloge sportskog direktora u Red Bullovoj korporaciji?

Fali Klopp nogometu, fali i njegov duh. Teško se naviknuti na Liverpool i Premier ligu bez njega. Ali teško je zamisliti i Kloppa bez nogometa. U početku sam mislio da će se vrlo brzo vratiti. Mislio sam da čeka izborničku klupu, možda Njemačke. Znam da si on može priuštiti pauzu. Kao što može Guardiola, recimo. Ili tih još nekoliko velikana. Ali s ovim sada nisam siguran… Znam, ide raditi, ali razmišlja jako široko. I možda se realizira u tom poslu. Nije to identično kao biti trener, ali je bitno. A ta bitnost je najvažnija u bilo kojem poslu. Ne bih se iznenadio da to bude to, i u stilu 'u nogometu sam radio nešto drugo'. A nije ovo baš predaleko od terena. On može zadržati tu bitnost i utjecaj na momčad bez putovanja svaka tri dana.

A kada ćemo vas ponovno vidjeti na klupi? Sjećam ste da ste imali na papiriću zapisano ime WBA, odnosno da vam je baš on bio na listi želja. Imate li sada koje ime zapisano?

Ljudi zovu, ali suština je u kontinuitetu. Moraš raditi da bi bio u bubnju. Rekao sam maloprije - Klopp si može priuštiti pauzu. I neće mu se ništa dogoditi, ostat će na tom nivou. Mogu i ja sebi priuštiti pauzu, ali onda se moram spustiti stepenicu ili dvije niže. Ali nema panike. To je povezano i sa životom. Stvarno bih volio raditi. I dio mene bi radio još 'jučer'. Pogotovo kada se nađeš u tom okruženju, kao što je to bilo nedavno u Engleskoj, kada razgovaraš o nogometu na najvišoj razini. Tim prije što sam bio dio toga, jer sam vidio da mogu. Ali s druge strane, razgovarali smo na početku, pa sam djelovao kao turistička agencija koja promovira Split. Dobro mi je doma.

Ali kada biste mogli birati zemlju, Engleska je i dalje br. 1? Iako ste se i u Njemačkoj dokazali kao igrač.

Moje tržište je Engleska, a što bih ja i htio. Iako sam odlazio i na istok, u Kinu, Arabiju, prije toga u Rusiju i Tursku. Ali Engleska je ta u kojoj sam prepoznat, gdje me cijene i gdje se najbolje osjećam. Neću lagati, imam tamo i ime, ali tamo je najteže doći. Svi žele tamo. Valjda 95 posto trenera iz svih liga petice želi u Englesku.

S obzirom na to da klubovi koji se bore za naslove ne mijenjaju trenere, obično se poslovi otvaraju u onima koji su u rezultatskim problemima. Možda je i to razlog zbog kojeg niste u životopis stavili pokoji naslov?

Da, baš tako. Obično na pola sezone trenere mijenjaju klubovi koji su u problemu. I onda ti je trofej ako ostaneš u ligi. Da, činjenica je, nemam trofej. A bih li ga volio imati? Naravno da bih. A gdje možeš osvojiti trofej? Ako je kriterij Leicester, onda ga možeš osvojiti i sa Slaven Belupom. Svi mogu onda osvojiti trofeje. Ali realno, to je bilo čudo. I svaka čast igračima i Ranieriju. Imali smo onu jednu sezonu s Bešiktašem, nismo imali stadion, nismo ni bili favoriti. Ali smo odlično igrali. I do pet kola prije kraja bili smo prvi.

Morali smo. To je bila ta godina u kojoj sam mogao. Sve ovo drugo je teško. Da, s i WBA-om smo ušli u Premier ligu, pa je valjda i to neki uspjeh. Zadovoljan sam. Naravno, moglo je bolje, sve može bolje, ali jesam li zadovoljan? Jesam, nema što. Osim što u tom mom slučaju nemam tu jednu stvar, opipljivu. Međutim imam neki put, nešto sam ostavio u tim gradovima i klubovima, jer shvatiš da te cijene navijači, ljudi, uprava. I dogodilo mi se već nekoliko puta da me zovu iz bivših klubova, a to vjerojatno ne bi napravili da nisam ostavio nekakav dojam ili da sam bio, kako se kaže, promašaj. To su te neke potvrde koje ti znače, koje te tjeraju i koje bude želju za radom. Gušt je raditi.

Kad se već ne možete pohvaliti trofejom, pada li vam na pamet možda koji mladi igrač kojem ste bili potrebni vjetar u leđa, pogurali ga, pa da kroz tu prizmu imate dodatnu zadovoljštinu?

Zapravo svakog mladog igrača treba istrpjeti. Pogotovo obrambene mlade igrače. Evo, baš sam gledao malog Prpića protiv Rijeke, kakav je talent. Miran na lopti, odličan u postavljanju. Ma sve. Jedino mu fali malo mišića, kilograma. Mlad je, ali on još nije formiran. Boriš se za prvenstvo, pusti ti lijevu nogu i sve to. Obrambeni igrač treba snagu, boriti se. Ali on će biti taj, on će doći. Još nije sazrio u fizičkom smislu. I njega treba istrpjeti. A sada mu Gattuso daje priliku. Zna on što to znači.

To je proces, pogotovo kod obrambenog igrača. Treba iskustvo za to gdje ne smiješ raditi greške. U igri naprijed je ipak malo drugačije. Naprijed nema što puno pogriješiti, odnosno napraviti štetu. Bio to Dudu (op.a. Eduardo da Silva), bio to Durdov ili već netko treći. A koga sam ja istrpio? Dosta ih je bilo jer volim mlade igrače. Ćorluka je bio taj, već je krenuo, tako da ga zapravo nije trebalo trpjeti. Ali trebaš ga istrpjeti na početku, ne nužno samo na terenu. Bilo je tako i s Ćorlukom i s Duduom.

Pa i s Lukom (op.a. Modrićem). Pustimo sad priče. Znam što je bilo. Te 2006. bilo je pitanje je li on spreman ili nije. Ti to ne trpiš jer, hvala Bogu, ne traje dugo. To odmah klikne. I kliknulo je. Znam je li Luka odmah spreman za tu rolu, za što je spreman Ćorluka, a za što Dudu. Jer imamo i ovoga i onoga… Ali što to znači istrpjeti? To ne znači istrpjeti samo da on prestane raditi greške, nego i medije koji stalno nešto propitkuju - je li on taj, zašto ga se stavlja. Treba istrpjeti i te vanjske udarce. Imam jako puno primjera, a uglavnom su vezani za mlađe igrače. Naprimjer, Mirančuk iz Lokomotiva, koji je otišao u Atalantu, jedan od rijetkih Rusa koji je napravio tako velik transfer.

Zatim Declan Rice, Reece Oxford… Uglavnom je to vezano za mlađe igrače. Ali mlađi igrači su ti koji daju sve. Ne boje se, hrabri su, ne razmišljaju negativno. Samo pozitivno. On će ići jedan na jedan, on će prolaziti, bit će protagonisti. Ne razmišljaju - 'što ako pogriješim'. Zato su dobri, ali samo ako su ukomponirani s nekim čvrstim uz sebe. Luka je Luka, ali uz sebe je imao Niku Kovača. Čarli je bio Čarli, ali uz njega je bio Robert Kovač. I Dudu je s nekim bio gore, malo je to bio Petrić, malo Olić u početku, potom i Klasnić. Znaš, nije dobro ni kad su samo djeca na terenu.

Apsolutno ne govorimo ni o kakvoj Dalićevoj smjeni, no događa se često da se nakon nekakvih kikseva slažu ankete o potencijalnim nasljednicima, a vi sjajno kotirate i obično ste prva želja navijača. Laska li vam to?

Laska li mi? Naravno da mi je drago, jer sve su to neke potvrde. Kao i svima. Kao i konobarici kojoj ostaviš 'tip' i kažeš hvala, sigurno se osjeća sretnije. Ne pretpostavljam, nego sam siguran da svakom normalnom to nešto znači. Naravno da ti znači, a tako je i ovdje, u ovom poslu. Ali na kraju krajeva, to je i jedan od razloga zbog kojih radim. A što se tiče Dalića i smjene, meni je to smiješno. Jer kod njega neće i ne smije biti smjene, već eventualno samo odlazak. I kada on to odluči. Dalić je napravio megaposao. Objektivno.

Već nekoliko godina slušamo o odlasku Luke Modrića iz reprezentacije. Htjeli - ne htjeli, to će se zbilja jednog dana dogoditi. Koliko će nam nedostajati, odnosno hoćemo li moći naći zamjenu za njega?

Mene je pitalo tisuću puta - u čemu je tajna hrvatske nogometne reprezentacije? Ne sporta, već samo nogometa. A ja ne znam, pa se sjećam, pa si idem vraćati… Mi smo neka generacija za koju se pričalo da smo nogometno odgojeni u Jugoslaviji, jača liga, veća selekcija. Pa da nakon '98. nema šanse da će se ikad više dogoditi takav rezultat. Pa onda dođu ovi, bolji od nas.

Sve je to proces, a taj uzorak traje već 30 godina. To je puno. I sada se već mogu donositi ozbiljni zaključci. I očito je da će se to nastaviti. Jer popularnost nogometa u svijetu, a i u našoj državi, ne pada. Znači, mi smo očito talentirani. Tjelesno smo dosta dobri. Bismo li mogli biti brži? Mogli bismo. Ali očito smo i dovoljno brzi i dovoljno čvrsti. Nismo ni mali, ima nas. I očito imamo izvanredan karakter. Pogotovo za socijalizaciju, za ove kolektivne sportove u kojima je momčad nešto više od zbroja pojedinačnih igrača.

Mislim, a pitanje je krenulo od Luke, da ćemo uvijek imati igrače, rađat će se i stvarati u školama. Jer imamo i dobre trenere. Sve ove osobine, od karaktera do stava, trebaju imati i učitelji. Ne samo igrači. Mala smo država i dobro je da nije nigdje čisto profesionalni odnos, već uvijek ima i osobnosti. A ta osobnost te s jedne strane veže, ali i da ti veću odgovornost i veću slobodu, odnosno možeš biti opušteniji. Da ti prisnost, da ti obavezu s druge strane. Nije to odnos preko Zooma, nego je uvijek direktan.

Stvarat ćemo stopere, stvarat ćemo bekove, stvarat ćemo vezne, napadače. Do određene razine. Ali neće se stvoriti Luka. Luka se rodi. Odnosno pitanje je kad će se roditi neki drugi Luka. Kao što se Argentinci pitaju hoće li im se roditi Messi ili Diego. Pa imaju samo dva u sto godina, je li tako? Znači, Luka, Boban, Šuker, Bokšić, Žuti (op.a. Prosinečki). Čak i Gvardiol, kad sazrije… Njih je teško nadomjestiti. Ali uvijek će tu biti je l' to bio Štimac, Lovren, Bilić, Šimunić, Robert Kovač, Soldo, Vida, Šutalo ili tko već.

Ili Jarni ili Srna… Iskreno, mislim da će biti i novih Kovačića… Čak sam razmišljao, a ja sam 'unutra', što će biti kada ode Brozović? Pa ti dođe taj Petar Sučić. Ovi koje sam prve spomenuo su giganti. Oni se rode i onda ih moraš stvoriti. Znači Luka, broj 1, daleko je iznad svih. I onda je ova grupa Boban, Šuker, Prosinečki, Bokšić. Čak će biti Mandžukića, Rakitića, Perišića, Asanovića, to je isto crème de la crème.

Mislim da će biti toga. Istina, ne stalno, ne možeš ih serijski proizvoditi. E sad, kako će se to osjetiti? Pa naravno, bit će teško. Niti bi Argentina bila prva da nema Messija, niti bi 1986. bila prvak da nije bilo Diega. Možda bi ispali u skupini i sada u Katru i tada u Meksiku. Pričali smo malo prije o Liverpoolu. Da, dobri su. Dobri su svi. I Szoboszlai je dobar, Mac Allister također. I onaj Gravenberch sad igra dobro, kao i Alexander-Arnold. Traži ga Real.

Ali da nema ova dva (op.a. Van Dijka i Salaha), oni su peti. Dobar je i Luis Diaz, ali... Bez Salaha i Van Dijka to je druga priča. Mi smo '98. bili dobri. Ali da nije Ladić bio najbolji golman i Šuker najbolji strijelac... Sada to determinira, uz malo sreće, i generaciju reprezentacije. Jer na ključnim pozicijama imaš te frajere. Da Suba ne obrani penale, da Livaković ne obrani penale, isto te nema. Naravno, i da nema 'ćaće' Luke. On će faliti na terenu i izvan terena. I još nešto.

U Realu znaju da on ima 39 godina. Taj klub je kroz povijest pokazao svoju brutalnost. Ne mislim ništa negativno. Čak i prema svojim Španjolcima, poput Raula, Casillasa, Ramosa. Oni znaju da Luka ima te godine, a on njima treba. Iako mogu kupiti koga god hoće, jer svi žele ići u Real. Tko ne želi ići, laže. I ne mogu naći takvog. Ne govorim da je on nužno najbolji, ali je najvažniji.

Prije utakmice s Portugalom bili smo na kavi i kažem Luki da je Real najviše zeznuo Kroos. Jer da izgube tebe i Kroosa, oni ne mogu naći takve karaktere. Možda će Real naći igrača koji je bolji od Luke, koji može svaka tri dana ponavljati željenih 90 minuta. Može Real kupiti Vitinhu, koji je isto top igrač. Ali hoće li njega prihvatiti ta banda u svlačionici? Imam osjećaj da svi ti mladi igrači, pa i ovi poput Bellinghama, žele da ih Modrić pogleda. Kao kad smo bili djeca, pa smo lovili pogled profesora ili trenera. Oni se natječu u tome kako da ga slave. Dakle, mislim da je jasno hoće li nam Modrić faliti.