Četvero nas je došlo iz Zaprešića autom u cilju podrške našoj reprezentaciji, a to što smo u Milanu doživjeli smatram krajnje neprofesionalnim i, kolokvijalno rečeno - sfušanim, počinje Ivan iz Zaprešića (podaci poznati redakciji) i nastavlja priču

U nedjelju oko 10 sati uputili smo se iz grada prema stadionu San Siro. Dočekala nas je vrlo neprofesionalna organizacija po pitanju parkinga. Željeli smo parkirati na prostor namijenjen navijačima koji je koštao 20 eura, no redari koji su ga čuvali rekli su da se parking otvara tek u 15 sati. Naravno na tečnom talijanskom, budući da ne znaju ni 'hello' reći na engleskom... Tada smo stali uz stadion kako bi vidjeli kako se organizirati, no talijanska policija je išla od auta do auta i tjerali su sve od stadiona. Na pitanje gdje se možemo parkirati rekao je samo ime neke ulice gdje je, tvrdio je, besplatan parking. Krenuli smo u manjoj koloni i na relaciji uhvatili mjesto kako je tko stigao.

Mi smo stali blizu tog mjesta, no ulica je bila križanje Giulio Natta i Luigi Chiarelli. Bez znaka zabrane, činilo se kao dobro rješenje za izbjeći suludo čekanje četiri sata kako bi se - 'otvorio' parking. Krenuli smo u razgledavanje i na povratku oko 17 sati provjerili auto, sve je bilo u redu. Samo smo obukli jakne, te se uputili prema stadionu koji je bio udaljen cca 20 minuta hoda. Gužva je već bila poprilična i smatrali smo da je, kada smo već našli parking, bolje da ostavimo auto nego se u koloni guramo na San Siro gdje je upitan broj slobodnih parkirnih mjesta.

Ušli smo na stadion, pogledali utakmicu i tada nakon dugog čekanja da nas puste s tribine krenuli prema autu. Kada smo došli do auta imali smo što vidjeti... Razbijeno staklo na novom autu starom deset dana. Stakla je bilo posvuda, auto iznutra zaprljan od blata, a iz prtljažnika su nam odnijeli apsolutno sve. Sve torbe, nekome dokumente, nekome dio novaca, a odjeću i obuću svu. Dakle šteta od oko 10.000 kn ukradenih stvari.

Ovo sve pišem iz razloga jer domaći i strani mediji spominju samo hrvatske huligane, blate naše navijače, a uz sve to priklanjaju se talijanskim medijima koji su izvještavali kako su hrvatski navijači razlupali aute i pljačkali ih.

Javno pitamo: Kako je moguće da je toliki broj automobila razbijen i opljačkan od strane Hrvata po raznim lokacijama u gradu? Još bih smatrali mogućim da je u nekakvom sukobu razbijen auto blizu stadiona, no obzirom da smo bili daleko od stadiona nitko nas neće uvjeriti da je to učinio hrvatski bio navijač ili huligan... Na parkingu gdje smo mi opljačkani i u bližoj okolini opljačkano je sigurno desetak vozila.

Organizacija policije i pomoć opljačkanim Hrvatima? Toga se najteže prisjećatii. Naime, zaustavili smo policiju na licu mjesta, no nisu željeli niti izaći iz automobila. Samo su rekli da zovemo centralnu policiju... Tada smo zvali hrvatski konzulat u Milanu, gdje su nam rekli kako je puno auta razbijeno i kako moramo doći u centar grada kako bi policija napravila izvještaj.

Znači s razlupanim staklom kojeg je bilo posvuda u autu iza ponoći mi smo bez prozora išli u centar grada na policiju... Kada smo došli tamo su već čekala tri slupana vozila s hrvatkim navijačima. Na policiji smo došli na red nakon dva sata, engleski je natucao jedan policajac. Ušli smo u ured i ispunili papire, oni su udarili pečat i to je bilo to. NISU NI POGLEDALI AUTO.

Prijatelj suputnik je dijabetičar, svakodnevno si daje inzulin i među ukradenim stvarima našao se i njegov inzulin. Policiju smo molili da ga odvedu u bolnicu i daju mu barem jednu dozu da može bez rizika doći do Zagreba, no oni su hladno objasnili gdje je bolnica. On je pješice došao na spomenutu adresu, gdje mu je doktorica rekla kako to nije hitan slučaj i neka se javi ujutro pa će dobiti broj na koji će se javiti kako bi dobio recept za inzulin. Jadnije da jadnije nemože biti...

Oko pola pet ujutro smo napokon krenuli iz centra Milana s policije prema Zagrebu. S razbijenim staklom, razočarani postupcima i groznom neorganiziranošću. Na prvoj benzinskoj pumpi smo zakrpali najlonom rupu da bi došli do Zagreba, a kako je rekao djelatnik na pumpi - nismo bili prvi.

Sigurno se netko može zapitati: Zašto ste ostavili auto izvan zaštićenog prostora? Zato što smo bili sigurni da je ta policija koja nas je poslala tamo imala razumne namjere... Uz to ,kako je moguće da pred stadionom ujutro stoje deseci auta, a oni otvaraju parking u 15 sati?. Kada bi talijanska policija barem znala osnove engleskog mogli su nas barem upozoriti na ovakve scenarije, ili nas uputiti na prednje parkinge na stadionu - jer platiti parking nije nam ni u jednoj fazi bio problem. Problem je bio samo pronaći adekvatno mjesto, u čemu domaćini nisu bili od apsolutno nikakve pomoći.

Sve u svemu duboko smo razočarani i smatramo kako se treba čuti i ova strana priče. Najlakše je jedva čekati da se nešto dogodi na stadionu i onda imati velike savjete i mudre izreke. Zanimaju li ikoga problemi hrvatskih navijača pri dolasku u drugu državu? Ne u nekakvu  'zaostalu periferiju', nego metropolu jedne od najutjecajnijih europskih zemalja!