U opuštenoj atmosferi jednog splitskog restorana na jadranskoj obali, Štimac je za Mozzartsport odgovarao na brojna pitanja.

'U posljednjih sedam godina bio sam bar sto puta u Beogradu. I dalje je sve isto: dobri izlasci, lijepe žene, odličan noćni provod. Samo još u većem obimu u odnosu na vrijeme kada sam bio u vojsci, osamdesetih godina. Moji ostanci u Beogradu su između 24 i 48 sata, pa ne mogu puno reći o samom gradu. Sve se uglavnom svede na poslovne sastanke u nekom od hotela ili na finom ručku.'

Također, Štimac ne skriva da uživa u narodnjacima.

'Poznato je da se nekada zabavim uz narodnu glazbu, a s Džejom sam, recimo, prijatelj i bio sam nekoliko puta na proslavi njegovih rođendana u Beogradu. Sinana često poslušam uživo, veliki je prijatelj s mojim najboljim prijateljem iz Zagreba Kekom Osmanovićem i njegovom braćom, kod kojih je ljetovao prošle godine u Poreču. Tako sam imao priliku slušati ga samo za sebe'.

Rekao je Štimac i kako navija za Novaka Đokovića, osim kada igra protiv naših tenisača, te da uživa u srpskim filmovima, a glavna tema tog razgovora, naravno, bila je utakmica kvalifikacija za SP između Hrvatske i Srbije sljedećeg ožujka.

'Imam odgovornu funkciju, sa Sinišom Mihajlovićem sam razgovarao u Varšavi kako bismo se dogovorili da pazimo na ponašanje, izjave, kako tenzije ne bi izmakle kontroli. Ali kako je ovo usrano društvo, loše namjere su zanimljivije od dobrih. Moj doprinos takvoj situaciji je to što će ovo biti posljednji razgovor s bilo kojim novinarom do utakmice sa Srbijom na Maksimiru 22. ožujka. Vidjet ćemo sada što će tko napisati, što će se izvlačiti iz konteksta i izmišljati. Nekome je želja da bude tenzija, da nekome padne glava. Ali meni nije... Imam prijatelje u Beogradu koji me dobro znaju.'

Ono što je neizostavna tema razgovora sa Štimcem je i incident sa Sinišom Mihajlovićem na dvoboju finala Kupa Jugoslavije 1991. godine.

'To je bio sukob na terenu, čisto nogometni. U to vrijeme bili smo mladi i nedovoljno zreli. Ne treba se previše vraćati u prošlost. Ja sam, a vjerujem i Siniša, okrenut sadašnjosti i budućnosti. Ta sjećanja potenciraju oni koji bi valjda željeli da se dogode iste scene, ali to im neće uspjeti."

Štimac smatra da je ideja, odnosno naredba Siniše Mihajlovića da srpski nogometaši moraju pljeskati našoj himni, pretjerana.

'Nema potrebe za tim. Prema bontonu, ne treba se pljeskati himni. Stvar kulture je da se u tišini odslušaju obje himne. Ja bih volio da se to dogodi, ali teško je kontrolirati masu od 40.000, 50.000 ljudi'.

Štimac je srpskim novinarima objasnio i zašto je spominjao poziv generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču da izvedu početni udarac na Maksimiru 22. ožujka.

'Nije to moj gaf. To je zla namjera pojedinaca da nešto što nikada nije rečeno plasiraju u naslov. Ako kažem da sam dobio mnogo poruka od navijača sa željom da generali izvedu početni udarac, onda je tu jasno tko je što rekao. Nisam ja neinteligentan, pa da mi se takva stvar učini mogućom. Danas zlo prevladava u medijima. Samo da bi se sedam dana pisalo o nečemu i da bi se netko degradirao. To ide na dušu onima koji se bave takvim stvarima.'

Kroz cijeli razgovor sa Štimcem provlači se teza kako bi igrači trebali gajiti prijateljske odnose, baš onakav kakav su imale i generacije koje su igrale 1999. godine. Tada je na utakmici Jugoslavija - Hrvatska, u kvalifikacijama za EURO 2000, nestalo struje, domaći nogometaši prišli su gostujućim kako bi ih uvjerili da im se ništa neće dogoditi.

'Ja se ničega i nikada ne plašim, takav sam. Ali bila je to čudna situacija, zaista. Nestalo je struje, od silnih svjetala reflektora odjednom mrak, ništa ne vidiš... I onda sam počeo nazirati ljude kako leže, pa sam i ja legao, što da radim, a-ha-ha... Ma naš odnos, između igrača, nikada nije ni mogao biti sporan. Kroz život u uređenim zemljama i sistemima naučeni smo otići s Balkana. Barem mislima. Ja sam odavno otišao s Balkana. Kada god se vidimo, to je veliko poštovanje. Evo, nedavno je u Splitu bio i Dejan Stanković s Interom. Bokšić i ja smo otišli do njega u hotel kako bismo zajedno večerali... Bilo je to divno druženje, kao i uvijek.'

U Srbiji postoji jedinstveno mišljenje da Hrvatska ima naviku pobjeđivati. Pogotovo što je od osamostaljenja igrala skoro na svakom velikom natjecanju i pobjeđivala Englesku, Njemačku, Italiju, Španjolsku, za razliku od Srbije, koja ima samo skalp Njemačke s Mundijala u Africi.

'Evidentno je da smo mi bolja reprezentacija. Spremnija za veće stvari, to smo pokazali na terenu. Držim do toga da smo mi bili bolje vođeni jer, kad gledamo igrače, vidimo da su to igrači iz najboljih svjetskih klubova. Logičan je zaključak da Srbija nije dobro vođena, da nije bilo izbornika koji će napraviti kontakt. Možda ni ti izbornici nisu bili na nivou igrača.'

Štimac se sjetio i prvenstva u Francuskoj 1998, kada je Hrvatska zaustavljena u polufinalu od Francuske. Kaže Igor, da je Prosinečki ušao ranije, Hrvatska bi bila i prvak svijeta.

'Da je ušao ranije, siguran sam da bismo bili prvaci svijeta! Ušao je u 92. minuti, dao mu je Ćiro šansu, a-ha-ha... Francuzi su bili nemoćni, ali mi nismo imali adekvatnu reakciju u trenutku kada je trebalo lomiti rivala koji je bio na izdisaju. Upravo nam je nedostajao igrač koji će nam donijeti dominaciju na sredini terena. A Robi je taj. Ne znam što je Ćiro čekao s tom zamjenom, ne znam... Sjećam se i da je Zvonimir Boban ušao bolestan u meč, na poluvremenu smo shvatili da je pod virusom i temperaturom. Bio je u bunilu, molio je Ćiru da ostane u svlačionici, čak se i istuširao, ali mu je Ćiro naredio da obuče drugi dres i nastavi. Izašli smo iz svlačionice, poveli i tada je trebalo izvući kapetana te uvesti Prosinečkog, ali to se nije dogodilo.'