'Na kraju više od dvije trećine poluvremena i utakmica možemo čuti izjave bilo Zorana Mamića, Igora Cvitanovića ili nekog od igrača s lajmotivima koji se vrte oko 'Moramo bolje', 'Bit će bolje' ili 'Nadamo se da ćemo igrati bolje'. No, pravo je pitanje, sada kad je Dinamo već odigrao pola tuceta utakmica ove jeseni – hoće li doći to bolje? Ili jednostavno treba prihvatiti činjenicu da je trenutačni Dinamo, s obzirom kako na igrački tako i na stručni kadar, dosegao onu poziciju o kojoj priča Leibnitz (kojem je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova) – pa je tako i ovakav Dinamo najbolji što može biti?!

Zvuči zastrašujuće, ali teško je naći argumente da nije tako, osim ako ne upadnemo u zamku pa počnemo od igrača zahtjevati da igraju kao Ronaldo, Messi ili Thiago Silva. Svi igrači na svijetu imaju svoje mogućnosti, limite i sposobnosti, pitanje je samo kako ih se odabire i koje im se zadaće daje na terenu. S obzirom na prije spomenuto, doista se moramo, potaknuti popularnim stihovima zagrebačke pop grupe zapitati – možda je Liga prvaka doista tek prevara za kraj? Možda je najbolje godinama iza Dinama? I dakako, hoće li se uskoro srušiti sve? Počnimo s posljednjim pitanjem...

Hoće li se uskoro srušiti sve?

U svakom slučaju, neće se srušiti sve. Ova momčad i dalje ima realne izglede proći Molde, koji u svojim redovima ima igrače koji su manje talentirani pa je uvijek moguće kako će jedan od Dinamovaca (kako je to Pjaca napravio protiv Fole) jednostavno individualnom kvalitetom napraviti razliku. Pa ipak, je li to doista sve čemu se navijači Dinamo mogu i smiju nadati? Individualnoj insipiraciji i posljedično tome nekom herojskom nastupu? Ali što kada se počne igrati protiv momčadi koje su individualnom kvalitetom na razini Dinama, ili (nedajbože) malo iznad? Čeka li onda 'slučaj Salzburg' svoju reprizu? Ništa što smo dosad vidjeli ne govori protivno ovoj tezi.

A dovoljno je pogledati Dinamov kadar, njihove zadatke na terenu i način na koji izvršavaju te zadatke kako bi sve postalo jasno. Na kraju prvog poluvremena protiv Moldea Igor Cvitanović je (ponovo) naglasio kako se njegovi igrači nisu držali plana, kako ne postoji potreban protok lopte, direktnost i sve ostalo što smo već čuli nekoliko puta. Ali, kada bi sve to bilo tako lako (protok, brzina, direktnost, dijagonalno proigravanje krilnih pozicija), onda bi vjerojatne sve momčadi na svijetu osim njih nekoliko igrale isključivo tako – brzo, okomito i učinkovito. Na nasreću za Cvitanovića i Dinamo, da bi se igralo tako moraju postojati i neki uvjeti, prije svega momčadska igra u veznom redu.

Je li najbolje godinama iza Dinama?

Čini se da jest (koliko god se tada nije činilo tako)... Jer, prvi i osnovni uvjet momčadske igre u užem smislu riječi je kretanje igrača bez lopte te preuzimanje uloga s obzirom na ono što suigrače rade na terenu. Još prošle sezone, Dinamo je bio momčad koja je pokušala najviše driblinga u Europskoj ligi, a taj je trend nastavljen i ove godine. Gotovo svaki Dinamov igrač, od sredine terena nadalje, ima dojam kako će postići maksimalan učinak ako igrača slomi 'jedan na jedan' i tako napravi višak. Problem tog modela, protiv momčadi poput Moldea, koja se brani duboko i zonski, je njegova neučinkovitost jer protivnički igrači pokrivaju jedan drugog. Prošlogodišnji vezni trolist (čije su mane također opjevane) Ademi-Brozović-Antolić, po količini međusobne suradnje, razumijevanja i pokrivanja pozicija čini se kao svemirski brod u usporedbi s današnjim stanjem, koje je Ademi-Machado-netko treći (Pjaca, Rog, Ćorić...).

Današnji Dinamo ima talenta, ali jednoobraznog talenta. Redom Pjaca, Rog, Ćorić, Soudani, Fernandes, dakle ofenzivne perjanice su igrači koje vole loptu u nogama i puno kontakta s njom, bez posebne potrebe za brzim rješavanjem posjeda. Takvi su igrači također potrebni momčadi, ali čini se kao da Dinamo ima isključivo takve. Dakle, Dinamo bi trebao maksimizirati njihov talent te igrati na njihovu individualnu kvalitetu. Je li moguće tako pobjeđivati? Naravno da je, ali i tu postoje uvjeti...

Vjerojatno najbolji primjer ovakvog sustava nizozemska je reprezentacija koja bila iznimno blizu osvajanja SP-a 2010. (Brazilci 2014. su također odličan primjer). S nekoliko iznimnih individualaca naprijed (Sneijder, Robben, Van Persie) te univerzalcem Kujtom, gotovo da su s vremena na vrijeme igrali u formaciji 6-0-4 s vrlo podijeljenim ulogama obrana-napad. To je bilo moguće samo zato jer su imali dva savršena vezna razbijača u liku Van Bommela i De Jonga, od kojih je prvi kupio sve visoke lopte i predstavljaju generala prve linije obrane, a drugi bio neumorni pitt bull, koji je trgao protivnike. U pozadini, Johnny Heitinga vjerojatno je jedan od najmobilnijih stopera, koji može vršiti i visoki pritisak, dok je Van der Wiel jedan od najagresivnijih bekova u svijetu nogometa. Zbog toga, tih je šest igrača moglo manipulirati terenom i oduzeti dovoljno lopti kako bi se njihovi kreativni suigrači dovoljno često našli u dobrim pozicijama.

Dinamo, osim Ademija, i na momente Sigalija, nema u pozadini niti jednog agresivnog oduzimača lopti, a u centru veze također nema nikoga tko bi pokrio visoke lopte. Brzina je također problem, a problem je i pokrivanje prostora i nemoć manipuliranja terenom, kao i tranzicija napad-obrana. Pod tim pretpostavkama, ne mogu se dovoljno često i visoko oduzimati lopte bez iznimno visokog rizika i ranjivosti na kontre i duge lopte. S čime dolazimo do posljednjeg pitanja...

Je li Liga prvaka (još jednom) prevara za kraj?

Najgore od svega bilo bi sada svaliti svu krivicu na Machada, koji se čini kao idealan žrtveni jarac. Samo da smo na čisto, Ante Ćorić u sklopu ovakve momčadi, gdje nema dovoljno igrača koji bi radili za njegove driblinge, još je manje upotrebljiv od Machada i ne bi ništa pomogao protiv Moldea. Ako je Mamić smatrao kako ga je bilo potrebno disciplinirati, to je vjerojatno čak i dobra odluka. Koliko god talentiran bio, Ćorić nema u sebi kvalitete potrebne kako bi diktirao igru i činio suigrače boljima. Štoviše, baš je Machado bio vjerojatno i najveći razlog zašto je Ćorić odigrao tako dobro na proljeće. To se i očekivalo od Machada, jedinog igrača (pitanje je u kakvom je stanju Antolić) koji je ima takve kvalitete, a čije su proljetne partije nagovještale da bi mogao biti vođa u sredini. Nije se pokazalo točnim...

Dinamo se sada sveo na tri stopera od kojih su dvojica iznimno skloni kiksevima i nedovoljno mobilni, a treći (Sigali) prečesto ozlijeđen. Pinto nije ni blizu forme u kakvoj je bio prije koju godinu ili dvije, a Pivarić stagnira, na razini koja nije dovoljna. Ademi je jedini dovoljno agresivan u obrani i zna pokrivati širok prostor, ne postoji čovjek koji vidi širu sliku i može nametati tempo igre, a naprijed su sve redom talentirani igrači (Pjaca, Soudani, Fernandes, Rog, Ćorić...) koji više volu loptu u noge i individualne akcije nego sudjelovati u momčadskoj igri, koju nema tko nametnuti.

Dinamo je, dakle, 'čardak ni na nebu, ni na Zemlji', momčad nekog međuprostora u kojem nije sasvim jasno koji je koncept igre. Lako je mijenjati formacije, one bi ionako trebalo biti samo odraz šire sportske i kadrovske politike. A to je ono u čemu Dinamo zaostaje. Baš zbog toga, jer ima previše igrača istog ili sličnog profila, a premalo igrača koji znaju obavljati različite zadatke na terenu, ovaj Dinamo teško da će ikad zaigrati bolje. Barem ne u dogledno vrijeme. A Liga pravaka, ako se do nje i dođe, tek će tada postati prevara za kraj...